Sve države koje su u posljednjih sto godina postojale na našim
prostorima imaju najmanje tri zajedničke točke: provele su lustraciju,
mijenjale hrvatski pravopis i naziv trga na kojem stoji HNK u Zagrebu.
Sve, osim današnje, Republike Hrvatske, koja nije provela ni
lustraciju, ni smislila novo ime Trga, a ni promijenila pravopis tako
da svatko u Hrvatskoj bude siguran kako se što piše.
Današnja je Hrvatska u tome smislu iznimka, što joj na neki način ide u
prilog, ali i upućuje na slabosti. Države koje su se slijepo držale
svih triju točaka - i Kraljevstvo SHS, i Kraljevina Jugoslavija, i NDH,
i SFR Jugoslavija - živjele su vrlo kratko, ukupno 70 godina. Nema li
Republika Hrvatska, baš zbog toga što od spomenutog nije napravila
gotovo ništa, šansu na dugovječnost? Dok su druge države čistile,
mijenjale pravopise, nazive trgova i propadale, RH je prekrižila ruke i
traje.
Prednost, ali i mogući znak nezrelosti?
Postoje, naime, poslovi koje nove države, hoćeš-nećeš, moraju
posvršavati, ako, naravno, ne žele da se tim poslovima, danas-sutra,
bavi netko drugi, primjerice neka nova (nad)država. U taj krug
neizostavnih poslova spadaju i spomenute točke, posebice ako ih ne
shvatimo baš doslovno.
Lustracija (čišćenje, čišćenje od grijeha) u današnjem značenju nije
ništa drugo nego oblik sređivanja računa sa strukturama na kojima je
počivala prethodna država, osobito ako je ta država bila nedemokratska,
kao što je bila naša soc. Jugoslavija. Nova država ne bi bila nova kad
ne bi uspostavila i nove institucije i nove oblike djelovanja.
Izmjene pravopisanja i njegova stabilizacija isto su tako samo znak
jezičnog, ali i, uopće, kulturnog, građanskog, pa i državnog
suvereniteta: vrhovništvo (hr. riječ za suverenitet) jednostavno više
nije u Beogradu nego u Zagrebu. A ako je vrhovništvo u Zagrebu, onda
ništa u Hrvatskoj ne može funkcionirati kao da je ono negdje drugdje.
Isto je i s promjenama u nazivlju trgova i ulica, jer i tu je riječ
samo o suverenom pravu nove države na vlastitu sliku u javnome
prostoru, odnosno na vlastitu interpretaciju i tog prostora i svega
drugoga. Mijenjati se ne mora ništa, mijenjati se može nešto, mijenjati
se može sve, ali ni u jednome slučaju u pitanje ne smije doći samo
pravo na promjenu (dakako, ako ono nije u sukobu s općecivilizacijskim
i demokratskim normama koje nova država prihvaća). Godine 1918. s lica
hrvatskih gradova iščezli su Habsburgovci, 1941. nisu mogli ostati
Karađorđevići, a 1945. netragom nestade Ante Pavelić. Iz kojih bismo
onda razloga danas na uličnim pločama držali diktatora krvavih ruku
Broznoga?
Lustracija u Hrvatskoj nije napravljena kad je za nju bilo vrijeme,
početkom devedestih. Sad je za nju kasno, ali za neke lustracijske
promjene još je vrijeme. Još nije kasno da se s natpisnih ploča otpiše
Broznoga, a da se na druge - koje stoje kao spomen na žrtve fašizma -
dopišu i žrtve komunizma.
Bez trgova i ulica maršala Tita, a s ulicama i trgovima na kojima bi
sve žrtve, i fašističke i komunističke, bile lišene ideoloških
predznaka i izjednačene, naši bi javni prostori podsjećali na europske,
a i postigao bi se učinak sličan lustracijskom. Dakle, Trg maršala Tita
dolje, Trg žrtava fašizma i komunizma gore, i eto nam
najprihvatljivijeg oblika lustracije. Nitko ne bi morao u zatvor, ali
bi mnogi morali začepiti gubec!
GOST SURADNIK
