Radio je predstave o generaciji 55+, o autorskim pravima, o nogometu... snimio je jedan od prvih antiratnih videospotova “Croatia in Flame”. On je redatelj Borut Šeparović, osnivač i autorska pokretačka snaga Montažstroja.
Upravo u koprodukciji Montažstroja i ZKM-a završava predstavu “Crna knjiga”, čije je premijera zakazana za petak, 11. ožujka. Tema njegovog novog autorskog projekta su krediti i dugovi, dužničko ropstvo, ili kako on sam kaže naša budućnost koju smu vezali uz sadašnjost.
“Crna knjiga”, kako to politički, da ne kažem šuvarovski, zvuči. Postoji li ona u trezoru ili je smišljena za ovu predstavu? Ili je smišljena za predstavu, pa položena u trezor?
Crna knjiga nažalost nije fikcija. Ona je stvarna. Njezine stranice su ispisali dužnici nakon skoka švicarskog franka 2011. godine, a Udruga Franak ju je objavila 2012. godine. Vremenski trezor također nije fikcija: njega je otvorila jedna banka koja je željela povratiti povjerenje građana izgubljeno zbog svega onog što je donijela kriza 2008. godine. Članovi Udruge Franak su položili Crnu knjigu u vremenski trezor – to je dokumentarna činjenica. S obzirom da na ulazu u tu banku na glavnom zagrebačkom trgu stoji brojač koji odbrojava do 2114. godine, kada bi vremenski trezor trebao biti otvoren, a njegov sadržaj predan našim potomcima. Nemam razloga sumnjati u to da se Crna knjiga uistinu nalazi pohranjena pod zemljom. No, ono što se nameće kao pitanje jest: hoće li ta banka postojati za 100 godina, kao što sama banka i Udruga Franak vjeruju, ali i čije će to ruke otvoriti vremenski trezor i listati Crnu knjigu, što će misliti o dužničkoj krizi na početku 21. stoljeća u Hrvatskoj, i kako će tada izgledati svijet?
Zašto ste se odlučili pozabaviti dužničkim ropstvom? Je li to iskustvo “vlastite kože”?
Ja sam nemam kredit i nikada nisam imao kredit. To je moja pozicija luksuza zbog koje sam u startu imao prednost u usporedbi s onima koji taj luksuz nisu imali. Upravo zato mi se čini važnim da u kazalištu progovaram o takvim temama, koje se na kraju tiče svih nas. Da kroz svoje umjetničko djelovanje barem pokušam preuzeti svoj dio odgovornosti za društvo u kojem živimo. Dužništvo nas određuje kao pojedince i kao društvo, jer živimo u ekonomiji dugova. Ako govorimo o vlastitoj koži, onda tu ekonomiju osjećem kroz mjere štednje, koje gotovo u pravilu prvo zahvačaju kulturu. Ali više od manjeg proračuna za kulturu me pogađa kad vidim ljude koji kopaju po smeću ili kad u vijestima čitam o ljudima koji su zdravljem ili životom platili želju da svojoj obitelji osiguraju dom, samo zato što nisu „startali“ s dobrim zaleđem. Na kraju krajeva, da sam nisam stambeno zbrinut zahvaljujući roditeljima, kao slobodni umjetnik nikada ne bih kreditno sposoban, tako da mi je jako teško prihvatiti tezu da su ljudi koji su dizali stambene kredite pohlepni ili kockari.
Tko je kome zapravo dužan? Je li to i priča o tome na što sve pristajemo, ili na što smo natjerani, poput one o autorskim pravima u predstavi A gdje je revolucija, stoko?
Ako dugove shvatimo šire od onih financijskih, onda svi nešto dugujemo svima, dugovi određuju ljudske odnose, povezuju nas, učvršćuju kao zajednicu. Primjerice, možemo se zapitati – nismo li dužni čuvati prirodne resurse kako oni budućim naraštajima ne bi postali luksuz? Međutim, svjedočimo situacijama kada su matematički izraženi dugovi ono što društvene odnose razara, kada je dug sam apstraktan, neosoban, prenosiv i kada ne koristi nikakvom društvenom napretku, već proizvodnji i reprodukciji odnosa dominacije i podčinjenosti, kako u odnosu na pojedince, tako i u odnosu na čitave društvene zajednice i države.
Kako je došlo do koprodukcije sa ZKM-om, kazalištem u kojem je jednom od prvih glumačkih imena Krešimir Mikić koji javno u intervjuima govori da zbog kredita u švicarcima više nema život?
Montažstroj i Zagrebačko kazalište mladih su u ovih 26 godina, koliko Montažstroj postoji, surađivali na brojnim projektima: Vatrotehna, Rap opera 101, Vatrotehna 2.0, A gdje je revolucija, stoko?, a svakako je vrijedno spomenuti i podršku na projektu 55+. U ZKM-u sam i režirao predstave Generacija 9195 i Mauzer u kojem je glumio Krešimir Mikić. Mogu samo reći a sam sretan da se ova suradnja između nezavisnog kolektiva i javnog kazališta nastavlja, jer smatram da mora postojati puno veći prostor prožimanja institucionalne i vaninstitucionalne scene. S druge strane, problem dužništva ne tiče se samo jedne društvene skupine, tiče se svih nas, pa mi se činilo da je Crna knjiga projekt kojeg trebaju iznijeti upravo profesionalni glumci, koji su sami pripadnici srednje klase kao i publika koja odlazi u kazalište – pa su samim time kreditno sposobni, a posljedično vrlo često – i kreditno zaduženi. Drago mi je da sam na ovoj zahtjevnoj temi imao priliku raditi sa sjajnom glumačkom ekipom.
O dugovima, dužnicima i dužničkom ropstvu već su ispisani kilogrami novinskog, ali i knjiškog papira, održavane tribine, osnovana Udruga Franak, snimljeni filmovi... Što može promijeniti jedna kazališna predstava? I zašto je važno da se ovom temom bavi i kazalište?
Jedna kazališna predstava ne može promijeniti gotovo ništa, ali ako se nekom temom bave novinari, političari, civilno društvo – meni se čini logičnim da se time bavi i kazalište, jer je ono dio tog društva. Čini mi se važnijim da se u kazalištu bavim problemima naše stvarnosti, koji se tiču svih nas, nego da obrađujem neke okamenjene rečenice koje su ionako već bezbroj puta prikazane na sceni. Uostalom, kazalište se i prije bavilo temom dugovanja, pa tako mogu spomenuti priču o Faustu koju je pisao Marlowe, a kasnije i Goethe. Faust je krvlju potpisao ugovor kojim za 24 godine užitka i bogatstva daje svoju dušu vragu. Pa iako je to zgodna asocijacija, ne smatram da se suvremena dužnička kriza može prikazati kroz renesansne stihove, jer bih time izgubio mogućnost da kroz kazalište direktno uperim prstom u kontradikcije suvremenog društva i ekonomije. Dugovi su nešto što nas dugoročno određuje, dugovi su obećanje o vraćanju nečega u budućnosti, zbog toga vežu tu budućnost za sadašnjost, ponekad onemogučavaju i da se stvari promijene. Prema tome čini mi se potrebnim da se umjetnost direktno bavi našom sadašnjošću i budućnošću.
Dobiva li tema dužničkog ropstva na važnosti u aktualnoj situaciji, kada svjedočimo sve većoj radikalizaciji društva?
Radikalizacija društva je direktna posljedica ekonomske krize, to nisu dva neovisna procesa. Ideološke dimne bombe samo zatiru klasni sukob i prebacuju ga na razinu u kojoj jest mnogo emocija, ali u kojoj se ne kriju rješenja. Dovoljno je samo prisjetiti se ekonomske krize 80-ih godina koja je prethodila krvavom raspadu Jugoslavije, ili Velike depresije u jeku koje je fašizam došao na vlast u Njemačkoj. Bila je kriza u cijelom svijetu. U pozadini svih tih procesa su ekonomska pitanja i dugovi, koji su ključ društvenih odnosa.
>> Dug pokreće svijet - tvrde Montažstroj i ZKM
>> ‘Beskućnici smo i hoće li naša umjetnost opstati, ovisi isključivo o politici’
