Večer uoči Dana žena provela sam s dečkima koji su mi tvrdili da ih u njihovoj tvrtki uništavaju moćne žene na istaknutim položajima. Već sam ih u mislima vidjela kako svako jutro kad dođu na posao završe u rudarskom oknu, a zbog svake greške kleče na "kuruzi".
A kad tamo elektrotehničari. Priznaju i sami da su se u njihovo doba na faksu cure mogle nabrojiti na prste jedne ruke, jer ipak je to pravo muško zanimanje. Ni jedan od njih nema šeficu, ali su spremni satima se prepirati kako žene vladaju ovim svijetom, i to zbog svoje dvoličnosti: u jednom su trenutku princeze koje jedva da žlicu prinose vlastitim ustima, i baš za sve im treba čvrsta muška ruka, a u drugom furije koje se preko leševa (jasno muških) uspinju na ljestvicama moći.
Na nesreću bili smo na javnom jmestu. Moj prvi i najjači poriv bio je skinuti momke kako bih se uvjerila jesu li im leđa izranjavana od udaraca bičem, kako bih ih nakon toga lagano polegla na psihoterapeutski kauč i pokušala makar amaterski nekako pomoći i spasiti što se spasiti da. Ali dakako, sve bih to ionako napravila kako bih se domogla dodatnih informacija kojima bih ih mogla mučiti i uništiti. Pandže su mi rasle same od sebe.
Unatoč dobroj zezanciji, doista ne razumijem kako pod takve glupe terorije mogu potpasti inače pametni momci, još k tome oni koji tvrde da su izuzetno zadovoljni svojim poslom, zaradom, životom... Tajna je vjerojatno skrivena u tome da je tako lako za ono oko čega se ne želiš, ili ne usuđuješ, potruditi sam, okriviti nekog drugog. No unatoč svemu što sam mogla čuti te večeri, ne tvrdim kako je baš to isključiva muška osobina. Znam da nije!
