Dojenčad uopće ne bi smjela gledati televiziju ni zaslone bilo kakvih elektroničkih medija, a djeca od tri do pet godina maksimalno sat vremena dnevno. Uz preporuku "što manje, to bolje", ovo su jasne upute što se tiče ekrana i djece koja se danas u mnogim situacijama ne odvajaju od njih. Mala djeca u čekaonicama liječnika, u restoranima, kafićima, autu – drže mobitel, tablet ili im je već neki ekran "prikačen" ispred njih. Ne ulazeći u temu odgoja i današnjeg načina života, provjerili smo što ova uobičajena slika djece s mobitelom u ruci čini njihovu vidu i razvoju.
– Dijete, kada se rodi, ne vidi kao ni mi, odrasle osobe. Dijete uči gledati, jednako kao što uči hodati, govoriti… Zato je izrazito važno što nudimo djetetu tijekom tog učenja i razvoja njegova vida jer upravo vidom dijete prikuplja 90 posto svih informacija. Vid se dakle razvija od rođenja pa sve do oko sedme godine života kada dijete vidi jednako dobro kao i odrasla osoba. Danas su djeca izložena gledanju u različite oblike ekrana, a kako je riječ i o "džepnim" predmetima, možemo reći da odrediti prostor i vrijeme izloženosti ekranu postaje sve teže jer to više nije prostor samo njihova doma. Mogu se služiti elektroničkim uređajima i na igralištu, u školi, parku... Stoga i djeca sve češće imaju tzv. sindrom kompjuterskog vida – pojašnjava doc. dr. sc. Mirjana Bjeloš, voditeljica Referentnog centra Ministarstva zdravstva za dječju oftalmologiju i strabizam.
Simptomi su tog sindroma, objašnjava cijenjena liječnica KB-a Sveti Duh, zamor i suhoća oka, zamagljeni vid i glavobolje.
– Nerijetko djeca provedu vrijeme pred ekranom bez prekida, igraju igrice gotovo dok se ne iscrpe... a treba imati na umu da se naše oko odmara tek pri gledanju na daljinu i u snu. A ekran oduzima i odmor oka i odmor cijelog organizma, odnosno san. Naime, što je interesni objekt našeg pogleda bliže oku, veći je rad koji oko obavlja, a time i zamor. Takav rad bez odmora, da tako kažem, može uzrokovati grč mišića u našem oku koji su ključni za izoštravanje slike na blizinu. Tako se dijete koje mnogo vremena provodi pred ekranom na manjim udaljenostima (kompjuter, tablet, mobitel) može požaliti na to da slabije vidi na daljinu, baš zato što se mišići oka više ne mogu opustiti, jer su "zaključani" kako bi stalno izoštravali sliku na blizinu – navodi dr. Bjeloš.
Nadalje, "buljenje" u ekrane prouzročuje rijetko treptanje pa se oko suši i dolazi do crvenila, osjećaja pečenja, zbog čega djeca spontano počnu jače stiskati oči, čime se pak, kako tumači dr. Bjeloš, istiskuje masni sadržaj iz žlijezda u vjeđama, a roditelji zamjećuju da dijete žmirka, što ih nerijetko zabrine te odvedu dijete liječniku.
Osim svih opisanih posljedica po oči i vid djece, dr. Bjeloš koja svakodnevno radi i brine o vidu djece u spomenutoj bolnici, napominje da ekrani utječu i na odmor odnosno (ne)spavanje. U djeteta koje prati nešto njemu uzbudljivo na ekranu potiče se lučenje adrenalina, dok plavo svjetlo ekrana potiskuje lučenje melatonina, ključnog hormona za san. Stoga je, upućuje dr. Bjeloš, dokazano da poticanjem lučenja adrenalina, a supresijom melatonina, djeca koja provode večernje vrijeme pred ekranom kasnije uspijevaju zaspati i kraće spavaju, a san je toliko važan za razvoj i funkcioniranje dječjeg mozga.
Ne znam kaj vas je sad potaknulo da pitate dr. Bjeloš za mišljenje ali nisam primijetila ni da su doktori na vrijeme i glasno prorogoborili o praćenju nastave putem laptopa, dakle ekrana tek malo većeg od džepnog formata, ni učitelji, a ni recimo u ovom članku ne vidim da je novinarka povukla poveznicu sa školstvom, niti da je itko tražio od njih ni da su se gradovi sami ponudili da kupe prilagođeni namještaj, niti da postoji inicijativa za većom satnicom tjelesnog odgoja. Roditelja ima svakakvih, mlađih, starijih, obrazovanijih, neobrazovanih, strpljivijih i onih kojima je štos gurnuti djetetu mobitel u ruke pa ono bude mirno, ali institucioanliziranje kvarenja vida, grbljenja leđa i razvijanje artritisa u malim ručnim zglobovima od najranije dobi prolazi glatko, a ovaj članak je malo ko s Marsa opal.