Kod nje nema ni ne mogu i neću. I nema nemoguće. Jer dokazala je da je sve moguće, pa i da djeca s cerebralnom paralizom treniraju – džudo.
– To je normalna inkluzija, mi je ne provodimo, nego živimo – kaže trenerica Marina Drašković iz Velike Gorice u kojoj se nalazi prije deset godina osnovan džudo-klub za osobe s invaliditetom "Fuji", prvi takav u Hrvatskoj, u čijem radu sudjeluju u grupe raspoređeni djeca i mladi s cerebralnom paralizom, Downovim sindromom, intelektualnim teškoćama, motoričkim teškoćama, poremećajima iz autističnog spektra...
Prepreke na koje nailaze
U klubu ih trenira pedeset, još je 48 na listi čekanja. Uz Marinu, u Fujiju je još šest trenera koji rade s njima. Sportaši s invaliditetom idu na klupske turnire, različite manifestacije, polažu za pojaseve... I da, za polaznike je sve – besplatno:
– Mi ne proizvodimo medalje pa je malo teže naći donatore, ali ipak ih ima i uz njihovu pomoć i kroz projekte koje financira EU uspijevamo. Kad sam počela raditi s klincima s teškoćama, rekla sam da će tako biti. Ljude to šokira, ali ja mislim da ti klinci zaslužuju najbolji mogući tretman jer oni su najranjivija skupina našeg društva. Okosnica našeg rada je ljubav, smijeh prioritet. Puno sam puta čula da se mi igramo džuda i da džudaši koji ne mogu hodati ne mogu biti džudaši. A danas se baš oni pripremaju za polaganje za crni pojas. Za one džudaše koji ne mogu stajati i za one koji ne mogu ni klečati mi smo adaptirali tehnike – govori simpatična Velikogoričanka koja je od ranog djetinjstva trenirala džudo, bila šesterostruka prvakinja, trenirala u atomskom skloništu i sanjala o olimpijskoj medalji.
Onda je završila studij ekonomije, počela se baviti računovodstvom, no prevagnulo je da se ipak vrati sportu. Kada joj je na um palo da bi htjela raditi treninge za djecu s invaliditetom, nije ni znala koje sve poteškoće postoje niti je poznavala ikoga tko ima invaliditet.
– Doznala sam za čovjeka koji radi aikido s djecom s cerebralnom paralizom koji je rekao kako misli da bi s njima netko mogao trenirati i džudo. Međutim, treneri su mu rekli da je to nemoguće. Nazvala sam ga, došla pogledati trening aikida i sljedeći tjedan odradila prvi trening džuda. U početku su mi svi govorili da nisam normalna, da se to ne može. Jer džudo se odvija na nogama, a ja treniram djecu koja ne hodaju. E, sad ćete vidjeti što se sve može. Kad treniraju s djecom koja nemaju cerebralnu paralizu – a u pomoć su nam uskočili njihovi vršnjaci koji se bave uglavnom natjecateljskim džudom i treniraju u klubu Pinky u čijim smo prostorijama i mi podstanari – pa netko sa strane dođe pogledati trening i na prvu ne skuži tko ima, a tko nema invaliditet, e to je poanta cijele ove priče. Kada smo došli na naš prvi zajednički izlet u Poreč, suočili smo se s prvom preprekom. Hotel je imao lift, no tek od prvog kata. Ponudili su nam da promijenimo hotel, ali rekla sam ne. Bio je to izazov, prepreka na kakvu su u životu nailazili i na kakvu će nailaziti. I savladali smo je. I to savladavanje prepreka, taj njihov uspjeh je i moj uspjeh. Kad dođu u klub, najprije vidim što se s kojim djetetom uopće može raditi, a onda idemo preko te granice – kaže trenerica.
U jednominutnom videu koji sa snimateljem Darijem Lepoglavcem radi za projekt Moja.hr Marina želi povezati ljepote, raznolikosti i mogućnosti Zagrebačke županije i pokazati da smo svi jednaki:
– Neznanje stvara predrasude, trebamo stvarati bolje društvo i najbolje je krenuti lokalno. Mi u klubu imamo dosta članova iz Zagreba. Inače zbog raznih stvari mi iz Gorice idemo u Zagreb, a sada netko zbog džuda iz glavnog grada dolazi k nama. Zar to nije odlično – govori Marina, dobitnica brojnih priznanja za svoj rad, poput nagrade Europske komisije za inkluziju, priznanja Ponos Hrvatske...
Tako velika familija
U projektu kojim su fujijevci osvojili nagradu za jedan od najuspješnijih projekata u Hrvatskoj organizirali su izlete, izložbu fotografija, Marina je napisala i knjigu "Judo za osobe s cerebralnom paralizom" te su snimili film o klubu s kojim sad planiraju ići na svjetske festivale.
Svoj grad, Veliku Goricu, u kojem se skrasila sa suprugom i djetetom, Marina smatra odličnim mjestom za život, a kad je pitate je li ikad razmišljala o tome da se odseli nekamo u inozemstvo odgovara protupitanjem:
– Pa kak? Meni je klub ko obitelj, 'ko bi ostavio tak veliku familiju?
Jedna od Marininih velikih želja jest i odvesti svoje fujijevce u kolijevku džuda, Japan, gdje se i nalazi vulkanska planina po kojoj je klub dobio ime.
