Jeste li ikada napravili dobro djelo samo zato što vam se činilo dobro djelo? Ne zato što vas je netko tjerao ili zato što ste se htjeli pokazati pred nekim, već zato što ste htjeli? Ako niste, probajte, jer ono što se desilo prije par tjedana promijenilo je život meni i kolegama.
Neka sudbina nas je tog vrućeg petka zvala na pivu poslije posla. Dobro, sudbina se zove Davor i nije nas baš previše morao nagovarati, ali kad vrtimo film unazad, nekako se sve poklopilo kao u filmu. Cijeli tjedan se dogovaramo i nikako se pohvatati, te jedan mora kod punice, te drugi mora na trening (tako se zove pola sata u teretani kad te uhvati kriza srednjih godina), te ovo, te ono… Ako se ne dogovorimo u roku 5 minuta nećemo nikada. I tako je došao petak 16:59h, Davor je rekao sad ili odmah i za par minuta smo pred sobom imali 4 orošene čaše fermentiranog razgovora. Nije bitno o čemu smo baljezgali, najvjerojatnije smo krenuli o poslu i završili na autima kao i inače, no u nekom trenutku se kraj našeg stola pojavio najljepši labrador kojeg ste ikada vidjeli. Smiješno zvuči, no 4 odrasla čovjeka (a neki bi nas počastili i usporedbom s lijepo građenom kratkodlakom domaćom životinjom duge grive i repa) su stali s glupostima i zaljubljeno gledali tog crnog psa. Pas je nanjušio da imamo neke grickalice na stolu i pametno malo stvorenje je odmah nabacio onaj “puppy eyes” pogled da užica i za sebe nešto. Naravno da bi mu u tom trenutku janjca čovjek naručio, ali gazda je odmah došao i rekao nemojte se obazirati na njega, taj bi i nakon ručka cvilio kao da nikada nije jeo. Odmah smo se identificirali s njim, čak je imao i malu škembicu kao i mi, pa nije mogao otići bez da ga malo pomazimo, a onda smo saznali da je do nedavno bio u azilu i da ga je čovjek udomio jer ga nitko nije htio kao starog psa uzeti doma.
Je li kriva piva, sunce koje je bilo prejako za ovo doba godine ili taj pogled i mahanje repom, ali brzo smo zaboravili i aute i posao i novu konobaricu i ostali zatečeni onim što smo čuli. Kako netko ne bi htio voditi doma ovakvog psa? I dok smo tako pričali o našim psima i dogodovština koje smo imali s njima, od onih lijepih do onih na stepenicama koje ne vidite po noći, sinula nam je ideja, ‘ajmo skupiti nešto sitnica koje imamo od naših “cucaka” i odnijet u neki azil. Inače nam znaju sinut ideje na pivi, neke čak i dobre, samo što ih nikada ne realiziramo. Od kupovine bitcoina dok je još bio jeftin do uzgajanja gljiva bukovača u podrumu, preko svega smo nekako prešli bez ispaljenog metka, ali ovo smo ipak odlučili provesti do kraja.
Dogovor je bio da preko vikenda malo pregledamo što imamo doma i donesemo u firmu, tamo imamo malo skladište koje možemo iskoristiti da skupimo stvari i onda u nekom trenutku odvezemo. Taj višak nam ionako stoji doma, a ovako ćemo napraviti dobro djelo i uljepšati dan nekom malom četveronožnom vražićku. I tako je i bilo, u ponedjeljak smo donijeli stvari u ured i smijali se tome što jedna piva napravi. Međutim, u cijelom tom komešanju, drugi su polako dolazili vidjeti što se dešava. Najvjerojatnije su mislili da netko ima rođendan pa su došli na tortu, ali su ubrzo shvatili što smjeramo i htjeli su se i oni uključiti. Super, što više to bolje, rekli smo svima da samo stave stvari u skladište do kraja tjedna i mi to vozimo u subotu u azil. Odluka je pala na Azil Prijatelji u Čakovcu, s 500ak pasa za koje se brinu. Sigurno će im dobro doći koja sitnica više.
Tjedan je polako prolazio, a stvari u skladištu su se samo gomilale. U jednu ruku nam je bilo drago, u drugu ruku smo se brinuli tko će sve to prenijeti. Od prvotnog plana da idemo sva četvorica i poslije stanemo negdje na klopu ispalo je da u autu neće biti mjesta za jednoga. A auto nije mali, Dacia Duster EDC. Prtljažnik ima skoro 450 litara, a neće ni pola skupljenog stati odozada. Vrhunac svega je bila poruka od mojih roditelja, da ne idem još nositi stvari jer oni imaju neke deke za peseke, na Facebooku su vidjeli što radimo i htjeli su se uključiti.
Došao je nekako i taj petak, već je cijela firma znala što radimo i spustili smo se do skladišta vidjeti što nas čeka. A imali smo što i vidjeti, planina hrane, deka, igračaka i ostalih sitnica koje smo na web stranicama Azila pročitali da im treba. Nakon par trenutaka gledanja u prazno zasukali smo rukave i krenuli trpati u Dustera. Prtljažnik se vrlo brzo napunio hranom i sitnicama, a velike stvari smo ostavili za zadnja sjedala. Auto je visok skoro kao i mi, cca 170 cm, ali svejedno nismo bili sigurni hoće li sve stati unutra. Mic po mic planina je nestajala, kao i mjesta za sjedenje u Daciji, ali sve je stalo, cijela ona planina koja nas je jutros dočekala. Kad malo bolje pogledam, Dacia Duster može poslužiti i kao pravi mali kombi koliko stane unutra.
Subota ujutro, auto je pun i idemo za Čakovec. Auto krstari autoputom kao da se ne radi o SUV-u, 150 ks i EDC mjenjač daju dojam kao da se radi o puno jačem autu. Dobro da je automatik jer je jedan dugi kist za farbanje taman bio centimetar od mog lakta. Ulazimo u prostor azila i dočekuje nas lavež pasa, ne režanje već uzbuđeno lajanje koje govori uzmi me doma. Krećem gutati knedle i pokušavam ne zamišljati kako vodim jednog doma. Dočekuje nas Aleksandra, voditeljica Azila, i objašnjava nam gdje možemo istrpati stvari. Cijelo vrijeme nas prati orkestar od 450 članova u pozadini, a oni najbliži nama strpljivo gledaju što se dešava. Vadimo stvari iz prtljažnika, sa zadnjih sjedala, iz pretinaca i škicamo možemo li kojeg uzeti malo u šetnju, da uljepšamo dan jednom psu, a i on nama. Uzimamo Benija, zlatnog retrievera koji je nedavno ostao bez vlasnika i friško je stigao u Azil. Vidi se da je pas navikao na šetnje, kako je izašao iz svojeg prostora odmah je pohitao do najbližeg zelenila obilježiti svaku višu travku. Ima nešto terapeutski u šetnji psa iz azila, kako za nas tako i za njih. Imam osjećaj da smo na trenutak i Ben i ja zaboravili na svakodnevne probleme i samo uživali u šetnji. Nakon pola sata vratili smo se u Azil, pomazili Bena za oproštaj i predali povodac jednoj od volonterki da odvede Benija u svoj ograđeni prostor na klopu.
U priči s Aleksandrom otkrivamo koliko posla je ustvari potrebno za brigu o toliko pasa i u tako urednim uvjetima, od čišćenja kaveza, šetanja pasa do kuhanja obroka i brige oko bolesnih pasa i štenaca. O ljubavi i utrošenom slobodnom vremenu neću ni govoriti. Mi smo nadobudno mislili da ćemo s naših par vreća hrane nahraniti pola azila, ali znate li koliko hrane je potrebno mjesečno za prehranu 450ak pasa? Puno? Ne, još više, 6 tona konkretno. Gledamo našu “planinu” hrane i starih deka i pokušavamo zamisliti kako 6 tona izgleda. To je 12 Dacia Duster natrpanih do krova samo hranom. I tako svaki mjesec.
Odlučili smo napraviti još jednu grešku kad smo već tamo i prošetali smo Azilom Prijatelji pogledati ostale pse. Sjećate se knedle u grlu s ulaza, e sad je u grlu bio cijeli lonac knedli. Najradije bi rekao “otvaraj vrata da ih sve vodim doma”, ali tko će se brinuti o toliko pasa. Zato je bilo najpametnije da podijelimo sve pseće grickalice koje smo ponijeli i sjednemo u Daciu, jer zbilja čovjek dođe u napast da u 50 kvadrata udomi 8 pasa.
Whatsapp grupa je gorila, kako smo slali fotke tako su se vraćali smajlići, srčeka, “Icuce Boze” i slični izrazi. I dobro smo se držali sve do izlaza, dok nismo pogledali prazna sjedala iza. Nekako nas je stegnulo u grlu i nismo si mogli pomoći da ne pomislimo jesmo li mogli više. U ponedjeljak je uslijedio “raport” svima u uredu i zajedničko gledanje slika u tišini uz “awww” pri listanju i pokojom suzom.
Tako nam je jedna piva poslije posla i jedan crni bucmasti labrador s najsjajnijom dlakom promijenio život, na bolje. Možda ne možemo skupiti 6 tona hrane, ali smo odlučili da možemo skupiti dio toga par puta godišnje. I ne samo hrane, nego i deka, plahti, kanti, alata, igračaka, starih kućica, robe, paleta… Srećom, u Daciju Duster stane zbilja puno..
Sadržaj nastao u suradnji s Renault Nissan Hrvatska.
