Riječanka Marija Butković zanimanje je javnosti pobudila pametnim kišobranom Kisha, prvim u svijetu koji se javlja ako ga izgubite, ali i daje informacije o vremenskoj prognozi.
Marija je suosnivačica ove tvrtke koja je prvu seriju svojeg inovativnog proizvoda prodala u samo tri mjeseca. Njezin život i rad danas je u Londonu kamo je otišla s današnjim suprugom. Dolazak u London za Mariju je opet bio svojevrsni startup, kao i Kisha, ponovno je trebalo krenuti iz početka. No, riječka inovatorica uspjela je, prošlog tjedna njezino se ime pojavilo u izboru najutjecajnijih žena britanske tehnologije magazina Computer Weekly. Za Večernji list otkriva svoje planove, ali i diskutira o položaju žena u tehnologiji, Uberu...
– S Kishom trenutačno pripremamo neke novosti oko nove kolekcije, a i pregovaramo s investitorima za sljedeću rundu investicije, jer je Kisha u fazi kad je spremna skalirati. I dalje kišobrane prodajemo preko weba, razlog tome je što je u retailu / wholesaleu cijena kišobrana puno niža nego ako ga prodate preko weba i to se naravno vidi u profitu. Kishu se može kupiti u Rijeci u nekim manjim trgovinama, poput Netcoma i Gentlemen’s shop Rijeka, surađujemo i s nekim dropshipping kompanijama u Americi. Do sada smo dobili preko 300 upita od retailera širom svijeta, od Kine, Amerike pa do Francuske i UK-a, tako da trenutno polako počinjemo širiti prodajnu mrežu i na zemlje u kojima se Kisha do sada nije prodavala. Sve je to proces koji traje, jer je hardvere kako mu je i sam naziv kaže težak.
– Za tvornicu gdje se Kisha proizvodi odabrali ste tvornicu Hrvatski kišobran iz Zaprešića. Navikli smo da to bude neko mjesto u Kini, u čemu je prednost zaprešićkog pogona? – pitamo Mariju Butković.
– Blizu je, imamo odličnu suradnju s njima, količine koje oni za nas mogu proizvesti i više su nego dovoljne za ono što nama trenutno treba, i tako će ostati još neko vrijeme. Ljudi često misle da je Kina automatski najbolje rješenje. To nije točno, za Kinu vama prodaja mora biti u desecima tisuća primjeraka mjesečno minimalno da bi se isplatilo tamo relocirati proizvodnju, morate otvoriti tvrtku i imati tim tamo ako želite to napraviti kako treba, stalno putovati na relaciji Hrvatska-Kina, tako da to nije tako jednostavno, a ni jeftino kako ljudi misle. Uostalom, iz iskustva puno ljudi koji su relocirali proizvodnju u Kinu pouzdano znam da jednom kada tamo krenete proizvoditi vaš hardverski proizvod šansa za kopiju eksponencijalno raste, neovisno o tome koliko ste se vi zaštitili patentom, tradmarkom, čime god. To je nešto što svakako treba imati na umu. Kisha se rasprodao u samo tri mjeseca, Zašto su ga ljudi tako dobro prihvatili? Marija misli da je tu više razloga. Prvi je taj što Kisha rješava stvarni problem koji jako puno ljudi ima, a taj je gubljenje kišobrana.
– Ja volim reći da je jako puno wearables proizvoda danas problem za rješenje, a ne rješenje za problem. I to je osnovna stvar koju svatko tko radi hardverski proizvod mora imati na umu, kakav problem se rješava tim proizvodom. Drugi razlog uspjehu Kishe je vjerojatno inovativnost proizvoda i činjenica da je IoT industrija posljednjih godina strašno narasla. Godinu za godinu, wearables industrija raste u prosjeku 17 posto, a samo u zadnjem kvartalu 2016. shippano je 33,9 milijuna wearables proizvoda širom svijeta. Međutim, ta industrija je jednako tako još uvijek u svojim počecima, i većina brendova uključujući i one velike kao Apple, Fitbit i Xiaomi još uvijek nije uspjela skalirati svoju prodaju tako da wearables proizvodi postanu prihvaćeni poput laptopa ili pametnih telefona. To je uobičajeno kada je nešto u ranoj fazi i kad se tržište testira, primjeri za to su i Jawbone kompanija koja se nedavno zatvorila, Pebble kojeg je kupio Fitbit i sl. Mislim da ćemo toga još podosta vidjeti u budućnosti. Marija Butković osnivačica je zajednice Women of Wearables. Pitamo je čime se zajednica bavi, što je njezin cilj?
– Women of Wearables organizacija je nastala kao plod moje frustracije što u određenom trenutku nisam mogla pronaći zajednicu žena u wearables industriji s kojom bih mogla razmjenjivati iskustva vezana uz razvoj proizvoda, traženje investicije, i sl. Jednostavno je nije bilo. Na svijetu postoji puno grupa i organizacija za žene u svijetu tehnologije, ali niti jedna za wearables tehnologiju. Umjesto da čekam da se netko time pozabavi, ja sam ju osnovala sama, i to s Michelle mojom suosnivačicom koja također ima svoj startup u ovoj industriji. Mi smo to započele vrlo ležerno, na društvenim mrežama, međutim zadnjih 6-8 Šangaj, Singapur i Pariz. Trenutno djelujemo kao neprofitna organizacija i financiramo se putem sponzorstava i partnerstava kojih je zaista podosta, ali ne isključujem da ćemo u budućnosti postati profitna organizacija, jer radim na tome da otvorim fizički coworking space za startupe i kreativce u wearables, fashion tech, IoT, VR i AR industrijama, koje se sve mogu podvesti pod nazivnik wearables. Imamo dosta upita iz Amerike i Kine za suradnju, koje zemlje prednjače kad je hardver u pitanju, tako da je moj primarni fokus širenje na ta tržišta i stvaranje lokalnih zajednica. Iako smo mi ponajprije usmjereni na žene, muškarci su i više nego dobrodošli. Trenutačno brojimo više od 8000 članova, i to startupa, foundera, dizajnera, sveučilišnih profesora, novinara i investitora. I u jednom trenutku, kad toliko narastete, odmah postanete zanimljivi velikim tehnološkim firmama, pa su nam do sada tako pristupili Microsoft, Intel i sl., tako da sad otvaramo i poglavlje za tu vrstu suradnje i partnerstva, kao i s nekoliko hardver akceleratora u US, Kini i Indoneziji.
– Često spominjete kako u tehnologiji nema puno žena. Zašto mislite da je tome tako? S druge strane, u Zagrebu djeluje Bellabeat koji se bavi upravo ženskom nosivom tehnologijom a suvlasnik mu je jedna žena.
– Neovisno o mom mišljenju, a ono je svakako da žena nema dovoljno u svijetu tehnologije, statistika to potvrđuje. Crunchbase je ove godine napravio veliko istraživanje upravo o ovoj temi, i brojke su poražavajuće. Samo 17 posto žena u startup svijetu su vlasnice ili suvlasnice. Kad gledamo svijet investicija u tehnološkom svijetu, situacija je još gora. Vjerovali ili ne, samo 3 posto VC investitora su žene. Žena još uvijek nema dovoljno na visokim pozicijama u tehnološkim kompanijama, a u trenutku kad žene postanu majke teško je ponekad držati korak sa svime i jednostavno se više nemate vremena toliko posvetiti karijeri i poslu i onda jako puno žena jednostavno odustane. Da dam primjer za to, nedavno sam radila istraživanje baš za Xiaomi, kompaniju sa sjedištem u Kini, jer me zanimalo koliko žena imaju u osnivačkoj strukturi, budući da ih je 17 suosnivača. Pogađate? Niti jednu. Naravno, tu je i nezaobilazni problem na relaciji investitori-žene founderi, budući da je u zadnje vrijeme bilo jako puno primjera gdje su muški investitori ponižavali žene, svi smo čitali o problemu u Uberu i UploadVR startupu iz San Francisca, a toga ima još jako puno. O razlici u plaćama između žena i muškaraca neću ni pričati, pouzdano znam da je u određenom broju londonskih tvrtki osnovna plaća za prosječnu tehnološku poziciju i 30 posto manja za žene nego za muškarce, a kad se tome pribroje bonusi razlika se penje na vrtoglavih 70 posto. Naravno, ne u svim tvrtkama i ne za sve pozicije, ali ipak je ta razlika prisutna. Po meni, što je tech i startup ekosustav razvijeniji, to je svijest o ovom problemu veća, ali je i prisutnost samog problema veća. I obrnuto, ako je ekosustav mlad i još nerazvijen, većina ljudi će smatrati da problema zapravo ni nema i da žene samo “lupetaju” i da su feministice.
Ostanak u državi poput Hrvatske ima smisla, ali eventualno pod uvjetom da prodajete na globalnom tržištu i investiciju dobijete izvana, kaže Marija.
– U krajnjoj liniji i mi smo zadržali većinu Kisha tima u Hrvatskoj. S druge strane, tu je problem pronalaska talenta i to je nešto s čime se bore sve države, ne samo Hrvatska. Međutim čak i uz tu otegotnu okolnost, smatram kako je lakše naći dobar talent vani, čisto zbog iskustva ljudi, njihovih referenci i sl. Naći ljude koji će vam raditi u firmi, a da imaju iskustvo vođenja velikih projekata, da su up to date s inovacijama u svijetu tehnologije, što se posebno vidi u wearables tehnologiji, da imaju uz to i business vještine, to jednostavno nije lako naći u Hrvatskoj. Uostalom, u Velikoj Britaniji je prosječna plaća pet puta veća od Hrvatske, pa je i to dodatni razlog što se mnogo ljudi jednostavno odluči iskustvo i sreću potražiti vani.
Pitamo je hoćemo li uskoro vidjeti neki novi proizvod nakon Kishe?
– Moguće, zasad nam je plan zadržati se na kišobranima i razviti mali sklopivi model, no ne isključujem mogućnost suradnje s jednim velikim fashion brandom koji nam je nedavno pristupio i trenutno s njima pregovaramo, jer se Kisha izvrsno uklapa u njihov dijapazon proizvoda. Zasad ne mogu ništa više reći, ali nadam se da će na jesen biti novosti – kaže.
U Hrvatskoj start-up kultura ipak raste. Je li u kontaktu s nekim start-upima u Hrvatskoj, gdje smo sada u odnosu na ostatak Europe?
– Hrvatski je startup ekosustav još mlad, i iako ima napretek zanimljivih ideja, smatram kako još uvijek nema dovoljno realizacije tih istih ideja. Mislim da imamo nekoliko izuzetno uspješnih startup priča poput Bellabeata, Rimac Automobila, Codeanywherea, ali sve je to još uvijek premalo da bi se moglo govoriti o pravom ekosustavu ako mene pitate. Za postojanje ekosustava kao takvog moraju biti uključeni država, fakulteti, velike tvrtke kao i startupi, investitorska zajednica, sve to mora djelovati skupa i s istom vizijom da bi se razvio pravi ekosustav. U razvitku londonske startup zajednice definitivno je ključnu ulogu odigrala sama država.
I po Computer Weeklyju vidi se da je Marija Butković stvorila ime u londonskoj start-up zajednici. Kako ona izgleda iznutra?
– Nominacija za Najutjecajniju ženu u svijetu tehnologije u Velikoj Britaniji 2017 je došla i meni kao iznenađenje, jer ne znam tko me nominirao, a čak i kad vas nominiraju, žiri odlučuje tko ide u daljnji krug natjecanja. Međutim, ako stvarno radite i trudite se, ovdje rezultati dolaze jako brzo i brzo vas prepoznaju. Uopće nije bitno čime ste se bavili prije, nitko vas ne traži diplomu, bitno je samo koliko ste spremni raditi i kakve rezultate postižete. Ovdje postoji ogromna količina tvrtki, svakih sat vremena ovdje se registrira oko 80 novih pravnih entiteta u Companies House (slično našem sudskom registru), jako je puno pametnih ljudi iz cijelog svijeta koji dolaze u London iskušati svoju sreću, ne samo u svijetu tehnologije, nego i bankarstva i financija, jer ne zaboravimo da je London prvenstveno financijsko središte svijeta. Ne uspijeva svatko ni ovdje naravno, ključno je da ste prilagodljivi, da pronađete svoju nišu i to gurate. Ključ je u konekcijama i poznanstvima, kao i svuda, ali ne na negativan način da ih iskorištavate za pogodavanje sebi, nego da znate da u svakom trenutku postoji netko koga znate tko vam može dati savjet, spojiti vas s nekim ili čisto dati feedback na proizvod.
Da li bi se Marija vratili u Hrvatsku i bi li sada, nakon uspjeha Kishe i priznanja u londonskoj start-up zajednici, bilo moguće iz Hrvatske raditi ono što se može iz Londona?
– Trenutno ne razmišljam o tome, ionako sam dosta na relaciji Hrvatska-London, ali preseljenje natrag nije u planu. Iskreno, mislim da se London i Hrvatska niti ne mogu uspoređivati, pa je onda odgovor na Vaše pitanje – ne. Ne bih mogla nastaviti na isti način raditi da se sada vratim u Hrvatsku. Puno je tu razloga, najveći je mogućnost osobnog i poslovnog rasta, mentalni sklop vam se promijeni, učite nevjerojatnom brzinom od ljudi u čijem se krugu krećete.
Sama država potiče business i startupe na mnogo načina, primjerice velikim poreznim olakšicama za investitore, novoosnovane IT tvrtke koje uđu u sustav PDV-a državi “vraćaju” 14 posto PDV-a, ali račun ispostavljaju na 20 posto što znači da sebi zadržavaju 6 posto kao poticaj za poslovanje, čak do 33 posto novca koji ste investirali u R&D možete dobiti natrag na kraju fiskalne godine, itd. Sve je usmjereno na to da vam se olakša da uspijete, da kreirate nova radna mjesta, jer na taj način profitira ne samo vaša tvrtka nego i država.
Za kraj je pitamo kako izgleda njezin privatni život, koliko ostane slobodnog vremena...
– Imam ga manje nego što bih htjela, ali još uvijek poprilično kad se uzme u obzir da kao poduzetnik radite 24/7. Uz Kishu i Women of Wearables, dosta radim i kao marketinška i PR konzultantica za cijeli niz klijenata, ali nije to ništa što me sprečava da putujem, dosta čitam, kulturni život u Londonu je predivan i to je jedna nova dimenzija koju sam otkrila kroz kazališta, mjuzikle i koncerte kojih ovdje ima na desetke svakodnevno. Mislim da je sve u dobroj organizaciji, to je sve. Kad radite ono što volite, onda nije problem raditi i 12 sati na dan i raditi i vikendom kad zatreba. Novac tu nikako nije nebitan, ali nije primarni razlog što radim ovo što radim, on dolazi kao nusprodukt. Niste bogati ako imate puno novaca, nego ako imate puno izbora, jer onda možete živjeti život kakav želite.
E moja Marija kad prođeš četrdesete uvidjet ćeš prolaznost života i mnoge zablude. Ako do tad ne napraviš ono što moraš (djecu) bit će kasno za sve. Novac je najveće s***