Majsecov mlin, zagorsko seosko imanje u Donjoj Stubici, nedaleko je od rodne kuće Matije Gupca. Na mjestu gdje su se nekad vodile bitke Seljačke bune danas idila za izlete, mjesto za bijeg od stvarnosti. Potočić, mlin, jeleni, paunovi, napuhanac za djecu velik poput pola nogometnog igrališta, tamburaši i – fina klopa. – Da je naš Matija Gubec živ, dolazio bi k nama na gemišt i platu, eto mu
rodne kuće tamo na brdu prekoputa. Ovo je mjesto poput bijega iz stvarnosti, dobro došli – govori društvo u Donjoj Stubici na izletištu u Obrtničkoj ulici 47. Restoran koji je slavu stjecao desetljećima, neko vrijeme bio je zatvoren, a novo ruho udahnula je obitelj Sarić.
Goste veselo dočekuju kći Barbara, sin Alen, tata Zdravko, snaha Anita pa i majka Zdena, koja pomaže savjetima. Oko zagorskih drvenih kuća u rustikalnom stilu, od kojih je jedna i rodna kuća dugogodišnjeg vlasnika Stjepana Majseca, veselo se šeću jeleni, golubovi, paunovi, kokoške, patke... Mališani kukuruzom hrane jelene i košute, paunovi na krovovima drvenih kuća šire perje, prometa nema, može se juriti u svim smjerovima.
– Do Zagreba bi se moglo i pješice, eto od mlina vodi put gore prema Sljemenu, šetati se može satima. Klima je drukčija nego preko puta kod nas u metropoli, kod nas već sve cvate. Sadimo lavandu, petuniju, pelargonije, puze, ledenice, ali i začinsko bilje – peršin, metvicu, bosiljak. Važno je da sve bude idilično – govori obitelj Sarić.
Restoran je u tri drvene kuće, tu je i drvena bačva sa stolovima, dvije sjenice. Usto, imaju i šest soba i kućicu s apartmanom. – Najveća je gužva na terasama, tu je nedjeljom teško pronaći mjesto, pa je važno ranije rezervirati – kažu u Majsecovu mlinu. Očekivano za Zagorje, stil je rustikalan, sve je u drvu, topao ambijent ukrašen starim glačalima, ćupićima, bokalima i bačvicama za vino, starim satovima, drvenim telefonom, stolnjaci su crveno-bijeli...
– Klinci vole proučavati starine, a njihovi roditelji uživaju u tome da se ne moraju brinuti hoće li se što dogoditi, automobila ovdje nema, mališani istražuju. Ipak, najviše ih je na “napuhancu”, najveći je u Hrvatskoj, dimenzija 60 puta 17 metara, to je više od polovine nogometnog igrališta. Na njemu su penjalice, tobogan, labirint... Imamo jednu obitelj koja nam dolazi gotovo svaki vikend. Njihova kćerkica, koja je nedavno tu i slavila rođendan, već sredinom tjedna pita roditelje “Hoćemo li i ovaj vikend u Majsecov mlin?”, pa smo za njih već rezervirali stol, jer smo sigurni da će opet doći! – govore u Zagorju.
Što rade roditelji dok se djeca igraju u prirodi? – Uživaju u hrani i glazbi. Mnogi zovu i pitaju “Hoće li biti živa glazba ovog vikenda?” Pa im mi, ako je lijepo vrijeme, to i potvrdimo. Sviraju naši domaći zagorski dečki, bendovi poput Mjesečevih sjena, Master banda, Mladih prijatelja, benda Pol-Pol, Kontra benda i Črlenih lajbeka. Sviraju od “Dobro mi došel prijatelj”, “Lepe ti je Zagorje zelene” pa sve do onoga što gosti žele. Imaju svirači i harmoniku, violinu... Uz domaće iz Zagorja i goste iz metropole, ali i Pule, Splita, gostiju s Kvarnera, mnogo je i stranih gostiju, onih koji dolaze na kupanja u Jezerčicu, Stubičke toplice ili Stubake, pa koji poslije kupanja dođu k nama na klopu. Pripremaju se u Majsecovu mlinu okrenuti i – vola.
– Za Tijelovo ćemo gostima napraviti šou, ispeći ćemo vola od 600 kilograma. Duboko u noć počet ćemo ga peći da bi bio spreman drugoga dana za prvi rez. Pečenog vola jeli smo više puta, na feštama u Lici, Posušju, pa čak i u zagrebačkim Dugavama, kada su bili dani kvarta. I to je doživljaj! Okus je sličan govedini, ali je izraženiji i bogatiji, a meso je sočno, ukusno i topi se ustima – kažu s one strane Medvednice.
Idemo u kuhinju. – Samo domaće! – govore u mlinu. Od zore se kuhaju domaće juhe u loncima od 50 litara, koje su visoke do koljena. Specijaliteti su patka s mlincima, mesne plate i sladoled s bučinim uljem. – Patku prvo, ako je nema, treba uhvatiti (smijeh). Šalimo se, ali tako je nekad u Zagorju i bilo. Važno je, budući da je pripremamo na tradicionalan način, patku večer prije nasoliti, staviti i malo mljevene paprike, da poprimi okus. Prije pečenja mažemo je svinjskom masti, a zatim se peče ovisno o veličini. I tu će dobro oko odmah primijetiti koliko je patka, ili pile, staro. Vidi se to, dakako po veličini, ali i i po koži i kostima. Točno možemo znati je li patka stara šest ili osam mjeseci. Kod starijih je koža nešto malo zategnutija. Slično je i kod teletine. No tijekom pečenja patke svako malo podlijevamo mašću, da bi, kad izađe iz pećnice, bila rumena, zlatnožute boje. Mašću od pečenja zalijevamo i mlince, koje smo, naravno, sami zamijesili – govore u kuhinji Majsecova mlina.
Kao predjelo režu i salamu od jelena te salamu od divlje svinje i jelena. – Na hladnu platu Majsecov mlin, uz sir i vrhnje, drniški pršut Perajica te zagorske sireve OPG-a Radovnić – škripavac, dimljeni, sir s vlascem te s paprikom, idu i jelenova salama i miješana od mesa divlje svinje i jelena koju radi OPG Perhoč. Jelenovu salamu prepoznat ćete po tome što je nešto tamnija nego ostale. A okus
je domaći. U ponudi Majsecova mlina gosti naj-više naručuju – mesne plate “Majsecov mlin” i “Štefovu platu”.
– Roštilj je na drveni ugljen, jer okus mesa puno je sočniji nego da ga radimo na plinskom roštilju, osjeti se, dakako, okus dima. Ugljen daje jači žar i drži dulje toplinu mesa. Na plati su pileći i juneći ćevapi, punjeni pileći file sa sirom i slaninom, zagrebački,
pljeskavica sa sirom, pileći ražnjići, domaći krumpir, ajvar, luk i lepinja. Meso je od naših prijatelja mesara iz Slavonije, junetina, govedina, teletina... Od jedne plate, koja je za dvoje, bez problema najede se troje ljudi, a teško da bi netko mogao pojesti takvu platu sam. Taj bi morao biti baš jako, jako gladan... – smiju se u Zagorju.
Punjena vješalica također se priprema na roštilju. – Vješalica je punjena sirom i slaninom i omotana u maramici. Peče se jednako s obje strane, a za nju je idealno da se postupno peče na laganoj vatri kako bi iznutra ostala sočna, a izvana dobila okus dima te crte od roštilja. Znamo da je pečena kada sir počne izlaziti, da je tada savršeno spremna za gosta. Na meniju je i sladoled od karameliziranih lješnjaka s bučinim uljem. – I sladoled je naš domaći rad. Specijalitet kuće. Pripremamo ga tako da se najprije tostiraju lješnjaci, zatim se karamelizira šećer, a na kraju ga polijemo zagorskim bučinim uljem jer mu ono daje specifičan okus. Spajaju se okusi lješnjaka, šećera, buče... te dobiva elegantan i osvježavajući okus – govore u kuhinji s one strane Sljemena.
Pripremaju, očekivano, i štrukle sa sirom. – Nakon što ga zamijesimo, tijesto treba ostaviti kratko da se odmori. Razvlačimo ga ručno pa punimo domaćim sirom, domaćim vrhnjem i domaćim jajima. Motamo i režemo te zatim stavljamo štrukle u keramičke zdjelice, polijemo ih vrhnjem te dodamo žumanjak. Idu u pećnicu na 180 stupnjeva na 25 minuta. U Zagorju se oduvijek piju gemišti, s čime ih vi radite? – S mineralnom (smijeh). Kupaža bijelog vina je od sorti sivog i bijelog pinota, rajnskog rizlinga, muškata i sauvignona. Često gosti naručuju viljamovku, šljivovicu, višnjevac, medicu, dame često piju teranino. Gosti se kod nas dođu odmoriti, počastiti i najvažnije opustiti. Bitno je i da se djeca ugodno provedu, da im nije dosadno sjediti s roditeljima satima za stolom, već da mogu istraživati. To je naš forte ovdje u Donjoj Stubici! Samo, važno se najaviti...
