Rikard III., posljednji engleski kralj iz najokrutnije dinastije Plantagenetovih, poginuo je u bitki kod Boswortha prije nešto više od 533 godine. Smrću posljednjeg engleskog kralja koji je poginuo završio je i Rat ruža. Pokopan je bez neke pompe u Leicesteru, u razdoblju reformacije izgubljena je nadgrobna ploča, pa i sam njegov grob, čak se vjerovalo i da su mu ostaci bačeni u rijeku Soar. Bio je, naime, poznat kao zla i častohlepna osoba.
Čitavih pet stoljeća nije se znalo što se točno dogodilo s mrtvim kraljem. Do 2012. godine, kada je jedan grob pronađen ispod parkirališta gdje se nekada nalazila crkva franjevačkog samostana. Nakon opsežnog procesa identifikacije, nepobitno je utvrđeno da u grobu doista leži Rikard III. te je on pokopan uz visoke državne počasti u leicesterskoj katedrali, a nekrolog je pročitao veliki britanski glumac Benedict Cumberbatch.
Jedan od ključnih znanstvenika koji je sudjelovao u identifikaciji Rikarda III. bio je nedavno zagrebački gost, na 22. Europskom kongresu Paleopatološkog društva u organizaciji Instituta za antropologiju. Dr. Piers Mitchell s Odjela za arheologiju i antropologiju na Sveučilištu u Cambridgeu opisao nam je kako je identificiran okrutni engleski kralj, ali nas uveo i u svoja istraživanja križarskih ratova, pa i jedne stvari koju svakodnevno koristimo ne osvrćući se na njezinu važnost. Mitchellova je studija, primjerice, pokazala da je engleski kralj patio od infekcije oblićima. Te nematode unose se u organizam konzumacijom hrane i vode, izrastu u larve te se presele u pluća gdje odrastu toliko da ih zaražena osoba opet proguta i tada mogu narasti i 20-ak centimetara. Ta vrsta zaraze postoji i danas te pogađa oko četvrtinu svjetskog stanovništva.
Skolioza još nerazjašnjena
“Zarazu oblićima pokazala je naša analiza, no nismo našli neke druge parazite u uzorcima koje smo proučavali. To znači da se Rikard dobro hranio i da mu je hrana bila kuhana pa nije obolijevao od drugih bolesti uzrokovanih parazitima”, napisao je dr. Mitchell tada u svojoj studiji nakon što je nepobitno utvrđeno da se doista radi o engleskom kralju.
– Bio sam uključen jer proučavam i ljudske ostatke isto kao i bolesti. Kada su pronašli taj kostur ispod parkirališta, mislili su da je moguće da je njegov jer postoji dosta povijesnih zapisa o tome da je njegov kostur pokopan ispod određenog samostana. Nisu ipak sa sigurnošću znali jesu li pronašli nekog redovnika ili nekoga posebnog. Morali smo proučiti njegov kostur da utvrdimo radi li se doista o kralju, a ne o redovniku. Pozvali su me jer dio svojeg radnog vremena radim u bolnici gdje tretiram djecu s urođenim manama, uključujući i skoliozu.
Poznato je da je Rikard III. imao deformiranu kralježnicu pa su me pozvali kako bismo utvrdili je li to doista slučaj. Ali bavili smo se i drugim gledištima, istraživao sam parazite u ostacima njegove probave, gledali smo i ozljede koje je zadobio od oružja te drugo što ne biste očekivali kod redovnika. Naime, kralj koji je poginuo u bitki imao bi puno takvih ozljeda. Genetičari su napravili odličan posao zajedno s povjesničarima, sve je upućivalo prilično nepogrešivo da je riječ o Rikardu III. – objasnio nam je engleski antropolog.
Skolioza? Te bolesti ima i danas kao i u Rikardovo doba.
– Ne uzrokuje jedan gen skoliozu, nego se radi o mješavini gena. Neki ljudi imaju skoliozu, a nemaju nikoga u obitelji tko je ima pa se ne zna zašto je ta osoba ima. Nekima je imaju majka i baka pa je veća šansa da je imaju. Ali, i kad je riječ o blizancima, jedan je može imati, drugi ne. Ovisi o tome kako brzo rastete, kakve su vam tjelesne osobine, djevojke će češće razviti skoliozu nego dečki... Danas ne razumijemo do kraja koliko je kod skolioze važan rast, a koliko geni ili potencijalni faktori kao tjelesne osobine. Ali ona nije uvijek loša. Oni s lakšim oblikom nemaju simptoma ni bolova u leđima, nije to tako kao da su bolesni, jako dobro žive i sretni su, ne utječe na njihov život, bave se sportom. To mora biti jaka deformacija da bi imala učinka na svakodnevni život. Ipak, nitko ne razumije kako se ona doista događa – kaže engleski znanstvenik.
Bolnice na Bliskom istoku
Jedno povijesno razdoblje posebno zanima dr. Mitchella, zbog toga često putuje na Bliski istok.
– Križarski su ratovi bili vrijeme kada su ljudi različitih kultura dolazili u kontakt na način koji nije uobičajen. Puno je ljudi iz Europe odlazilo na Bliski istok kako bi pokorilo dijelove tog područja, pogotovo one koje su Europljani smatrali svetima poput Jeruzalema. No nakon dvije stotine godina, kada su se ljudi smjestili i počeli živjeti, taj je kraj postao i jednim od zapadnih završetaka Puta svile. Venecijanci su, primjerice, zaradili puno novca trgujući s tim novim kršćanskim zemljama.
Fascinantno je jer tamo se dosta ratovalo pa je bilo i puno ozljeda nanesenih oružjem, a do sada se time znanost nije puno bavila. Proučavao sam zapise i arheološke ostatke kako bih pronašao takve ozljede na ljudskim ostacima. Ono što je posebice zanimljivo jest da su Europljani osnivali bolnice u kojima su bile prihvaćene medicinske ideje s Bliskog istoka. Tako imamo podatke ne samo o Europljanima koji su se liječili u tim bolnicama, već i bolničke zapise o tome kako su se ti ljudi hranili, kada bi dolazili doktori, kako bi se liječili. Odličan je to način da se prouči na koji su se način dijelila znanja o medicini između Europljana i starosjedilaca. I po tome su križarski ratovi jako važni.
Doista su se medicinska znanja razmjenjivala u to doba, ima i dokaza o tome da su medicinski crkveni redovi, poput Reda sv. Ivana, osnivali bolnice na Bliskom istoku isto kao i u Europi. Imamo primjera kako su ideje koje potječu s istočnog Sredozemlja uzele maha u Europi upravo zbog postojanja tih velikih multinacionalnih organizacija poput tog reda koje su širile svoje ideje po drugim regijama – referira se engleski znanstvenik na otkrića iz doba sukoba kršćanstva i islama.
Neke su od lokacija prilično spektakularne, čak i novootkrivene. Ali, kako nam otkriva dr. Mitchell, jako se puno može doznati i od – obične WC školjke!
– Radio sam s kolegama s jednog sveučilišta u Jeruzalemu te smo pregledavali ostatke križarskog bojnog polja na kojem su dvorac zauzele muslimanske snage, a svi su unutra pobijeni. Zanimale su nas ozljede od oružja na njihovim tijelima. Pregledavali smo i obalnu bolnicu Reda sv. Ivana, no nismo našli previše ostataka same bolnice, ali jesmo – toalete.
Bilo je zanimljivo jer smo pronašli parazite karakteristične za sjeverne Europljane što upućuje na to da su migracije sa sobom donosile i bolesti. Proučavao sam i toalet iz mamelučkog razdoblja koji je bio blizu jedne crkve u Jeruzalemu. Bio je u kršćanskom dijelu, a napravljen od talijanske keramike pa tako znamo da su tamo na neki način Europljani bili prisutni. Sigurno je to i prema pronađenim parazitima, dakle bila je riječ ili o hodočasnicima ili trgovcima koji su posjećivali ovo područje – objašnjava nam znanstvenik.
Motivacija – manje smrada
No, kada smo već kod toga, kako to da je stvarna važnost toaleta uočena tako kasno u povijesti.
– Toalet je izumljen na Bliskom istoku, vjerojatno u Mezopotamiji, u četvrtom tisućljeću prije nove ere, no tek su ga kasnije ljudi počeli ispirati vodom. Vjerojatno je da prvi toaleti nisu napravljeni iz zdravstvenih razloga nego naprosto zato da se – umanje neugodni mirisi! Dugo će proteći dok ljudi ne shvate koliko je to važan svakodnevni uređaj, ni u rimsko vrijeme nigdje ne piše da je važno imati toalet da ne biste oboljeli, pa je vjerojatno i kod njih motivacija bila ista – manje smrada! Tek s pojavom mikroskopa ljudi su počeli shvaćati da postoje ti mali organizmi od kojih biste se mogli razboljeti. Tek u 19. stoljeću ljudi su shvatili da su toaleti važni i zbog očuvanja zdravlja – govori dr. Piers Mitchell.
Koliko je ratovanje, srednjovjekovno prije svega, utjecalo na širenje bolesti? Vidjeli smo da je utjecaj na medicinu bio od velikog značenja.
– Kretanje vojski doista jest utjecalo na širenje bolesti. Imamo dobrih pisanih povijesnih tragova da su trgovci ili vojske stizali do nekog grada gdje bi se ubrzo nakon toga proširila bolest ili neka epidemija. Raspravlja se o tome jesu li kronične bolesti poput tuberkuloze isto tako prenošene, jer je to teško utvrditi zbog sporosti kojima se te bolesti razvijaju. No ponekad se pronađu dokazi da se bolesti prenose na daljinu, pronašli smo dokaze u ostacima toaleta na jednoj kineskoj poštanskoj postaji duž Puta svile otprije dvije tisuće godine na krajnjem zapadu Kine.
Tamo smo pronašli parazita kineske riječne gripe za koju je nemoguće da je tamo postojala jer je živjela u močvarama istočne Kine. Očito je da su ljudi prevalili udaljenost od pet tisuća kilometara i onda upotrijebili taj toalet. I to je dokaz da se bolest prenosila na takve načine u starija vremena – govori znanstvenik koji ističe da se danas bolesti mogu širiti brže nego nekoć.
Danas je manje pandemija
– Danas je lakše jer se popnete na avion i preletite pola svijeta pa ne morate čekati trgovce i njihove deve i konje da se dogegaju s jednog kraja svijeta na drugi. S druge strane, te se bolesti lakše liječe jer je moguća karantena. Znatno su smanjene mogućnosti pandemije od kojih su mnogi umrli, no lako je moguće da se tako nešto opet dogodi. Samo je pitanje hoćemo li biti spremni i zaustaviti bolest da ne postane pandemijom. U prošlosti je bilo puno više smrti od zaraznih bolesti nego danas, dijelom je to zbog cijepljenja.
Pa, ako pogledamo u arheološke uzorke, vidimo da je većina rođenih ljudi umrla u dobi do pete godine. Svi slabiji umirali su do pete godine, i to zbog epidemija, bilo ih je u raznim dijelovima svijeta, ovisno o klimi, bile su to ospice ili mumps, bakterijske infekcije, paraziti poput malarije pobili su puno djece. Danas je normalno imati cjepiva za takve bolesti ili ih se rješavamo, primjerice malarije, na način da isušujemo močvare ili se rješavamo komaraca. Većina tih zaraznih bolesti u Europi je rijetka pa se očekuje da će djeca odrasti do punoljetnosti, dok se nekoć to smatralo – srećom.
No zabrinjava što ljudi to uzimaju zdravo za gotovo pa se ne cijepe jer, kao, nema više tih bolesti. Kad previše ljudi to napravi, onda imamo epidemiju ospica koje ubijaju djecu – govori nam čovjek koji je identificirao Rikarda III.
>> Pogledajte tko su ovi misteriozni ljudi i zbog čega su posebni
četvrto tisućljeće prije 'nove ere'? Šta je nova era, kada ona kreće po našem računanju vremena?