Za sebe će reći da je Varaždinec, da se bavi glazbom i da je upravo glazba njegova profesija, strast i ljubav. U svome je gradu završio srednju glazbenu, a glazba ga je odvela i u Beč, na studij. Glavni mu je instrument klavir, za svoj gušt svira gitaru. Sedam je godina živio u glavnom gradu Austrije, studirao, svirao jazz, rock... Bilo ga je, kako sam kaže, svugdje – od svadbi do sprovoda. Kući je dolazio kad bi mu se pružila prilika.
A onda su zbog pandemije svirke stale. I to ga je trgnulo da dobro razmisli:
– Zapital sam se di su mi korijeni, kaj se događa. I shvatio koliko je moj Varaždin lijep, osvijestio da u tuđem gradu hladnoću osjetiš i usred ljeta i da si sam s pet tisuća ljudi oko sebe. I odlučio sam se vratiti – govori 30-godišnji Luka Ivić.
Leteći cirkus Montyja Pythona
Ubrzo je shvatio da je u tih sedam godina, koliko ga nije bilo, grad postao nekako življi, što je još više došlo do izražaja nakon popuštanja mjera.
Nakon povratka Luka se oženio dugogodišnjom djevojkom. Prije petnaest mjeseci postali su roditelji dječaka. Dok govori o sinu, taman kroz Park Vatroslava Jagića u kojem smo razgovarali stiže mališan, a djed ga vozi na biciklu:
– Eto, to znači biti doma, tamo gdje imaš nekog svog – kaže Luka.
– Tek sam sad shvatio da mi je bilo nadohvat ruke ono što sam sve vrijeme tražio, da je to tu, u Varaždinu. Ovo je grad idealne veličine, možda čak i malo veći, ali osjeti se u njemu toplina. Odličan je za obitelj i za ostariti u njemu. Otkako imam svoju familiju više baš i ne izlazim, ali mislim da mladima ništa u gradu ne fali jer sadržaja i mogućnosti ima, a moraju se i sami potruditi pronaći ono što ih zanima, ako ni zbog čega drugog, onda da vide kaj im fali i da to pokrenu – dodaje.
Po povratku u Varaždin Luka je povremeno radio u kazalištu, bavio se videoprodukcijom, jednu je projekciju nijemoga filma sat i pol pratio na klaviru... Događali su se sporadični projekti, a onda je odlučio objediniti znanja i talente koje ima, a osim glazbe tu su još i fotografiranje, videosnimanje, skladanje... Najprije je upisao školu za dronove jer je htio raditi i s dronom i ova mu se škola činila idealnom zato što je tu mogao saznati sve što ga zanima na jednom mjestu. I baš se dobro poklopio što je onamo otišao jer se upoznao i sprijateljio s jednim od predavača, Timonom Terzićem, lanjskim voditeljem tima koji je Varaždinsku županiju predstavljao u projektu Moja.hr u kojem su osvojili treće mjesto. Timon je prava umjetnička duša, a dronovi su njegova specijalnost i teško da se može zamisliti da postoji nešto o njima, a da on to ne zna. Dronovima je "zarazio" i Luku pa je prije devet mjeseci uz pomoć mjere za zapošljavanje otvorio obrt za medijsku produkciju 16ton media. Tako ga je nazvao iz nekoliko razloga, a jedan je Leteći cirkus Montyja Pythona u kojem se težina od 16 tona obično nekome spusti kada to najmanje očekuje. U vrijeme kad je otvorio obrt, Ivić je imao jedan dron. Danas ih ima sedam:
– Svaki ima svoju namjenu – kaže.
Za prvog leta bilo ga je, ne krije, strah i pomišljao je što će biti ako padne.
– Rizik uvijek postoji i moraš biti odgovoran jer dron nije igračka. Sad sam opušteniji, ali znam da se ne smijem previše opustiti pa si onda zadajem teže situacije. Kad sam napravio prve snimke, mislio sam kako su super. Danas uočavam gdje sam pogriješio i da to baš i nije bilo tako dobro. Kad letiš, moraš početi razmišljati kao kamerman, birati kadrove i s vremenom ide sve bolje i bolje – objašnjava Luka.
Danas su upravo dronovi primarni alat s kojim snima, a u svakom njegovu videu je i njegova glazba. Tako će biti i u ovome od jedne minute na kojem sam radi za projekt Moja.hr. Osim što će pokazati neke od ljepota svoga grada, poput varaždinske stare gradske jezgre, veličanstvene katedrale, dvorca Trakošćan, Dravske šume... Luka će se u filmu zacijelo dotaknuti i svoje priče, kako je nakon sedam godina izbivanja shvatio da je ono što traži sve vrijeme bilo tu, kraj njega, samo što to nije znao prepoznati. Iako su mu glazba oduvijek bili profesija, strast i ljubav, sad je sa svirkom malo stalo:
Opet će raditi skupa
– Trenutačno je na ledu. Svirka je za mene nešto najdraže i najintimnije, ali neću siliti nešto što je lijek mojoj duši. Sad su najvažniji familija i egzistencija, a onda je na redu gušt. Tako sad i sviram, za sebe i sebi drage ljude. A od rada u obrtu živim sa svojom obitelji u svome gradu. Nije mi žao što sam otišao jer, kad si mlađi, nekako hoćeš pobjeći. I treba probati. Sa svim onim divnim ljudima s kojima sam u Beču počeo suradnju dogovorio sam da ćemo opet raditi nešto. Više nemam namjeru nekamo ići, u Varaždinu mi je baš lijepo i tu sad imam sve – rekao je Luka Ivić.
Kad sam napravio prve snimke, mislio sam kako su super. Danas uočavam gdje sam pogriješio. Kad letiš, moraš početi razmišljati kao kamerman, birati kadrove i s vremenom ide sve bolje i bolje – objašnjava Luka
