Pravo na identitet, tko smo i odakle potječemo, tko su nam biološki roditelji, jedno je od temeljnih ljudskih prava koje nikome ne bi smjelo biti uskraćeno.
Premda se u vremenu silovitih društvenih i znanstvenih promjena to pravo često minorizira, autentične priče posvojene djece pokazuju koliko su im i zašto važne informacije o biološkim roditeljima. A jedino djeca imaju pravo reći žele li i koliko znati o svom podrijetlu. Udruga Adopta pokrenula je projekt namijenjen posvojenim osobama od 14 do 25 godina, koji u adolescenciji tragaju za informacijama o biološkim roditeljima.
Cilj je pomoći im da se otvore osjetljive teme na koje traže odgovore, a koje ne smiju biti tabu. U svibnju u prostorima Adopte počinju i tematska druženja mladih posvojenih.
Misle o njima i kad šute
Do tada međusobna iskustva mogu podijeliti preko Facebook stranice Adopte, na kojoj im je zaštićena privatnost. Njihove e-mailove otvara samo psiholog od kojeg, ako žele, mogu potražiti savjet e-mailom ili uživo.
– Roditelji posvojene djece često ne znaju što napraviti kad im dijete u tinejdžerskoj dobi traži informacije o biološkim roditeljima. Prirodna potreba posvojene i sve druge djece jest da doznaju obiteljsku priču. Ako požele saznati više o biološkim roditeljima, roditelji im trebaju biti potpora u nastojanju da prikupe dijelove iz prošlosti koji im nedostaju. No, često se boje da će ih djeca manje voljeti ako stupe u odnos s biološkim roditeljima, da će otići od njih, što nije realno. Ako dijete vidi da ga roditelji ne podržavaju u traganju za biološkim roditeljima, neće o tome razgovarati s njima, ali će i dalje misliti o biološkim roditeljima i emocionalno se baviti njima – kaže Diana Topčić Rosenberg, predsjednica Adopte.
Dr. Nenad Jakušić, psihijatar za djecu i mlade, ističe da se kod većine djece u adolescenciji javlja potreba da upoznaju biološke roditelje.
Uvid u podatke
– Čežnja za informacijama o biološkim roditeljima kod neke djece je toliko snažna da se psiholozi i socijalni radnici slože da im se da uvid u podatke i prije napunjenih 18 godina. Nije im lako ako ništa ne mogu saznati o njima. Ako su biološki roditelji prihvatljivi, susreti djece s njima znaju se i ponavljati, a ako nisu, djeca zadovolje interes, stanu tu s kontaktima i nastave dalje sa svojim životom – kaže Jakušić.
(Svjedočanstva mladih ljudi, koji su se preko Adopte suglasili da njihove izjave objavimo u Večernjem listu, prenijeli smo u cijelosti, ali uz zaštitu anonimnosti)
"Jako mi smeta što ne znam ništa o biološkim roditeljima" (tinejdžerka, 17)
Zbilja ne znam ništa o svojim biološkim roditeljima i to mi jako smeta. Teško je znati razliku između onoga čega se sjećam i onoga što su mi pričali. Ponekad izmišljam priče iz svog ranog djetinjstva, o tih prvih trinaest mjeseci, jer očajnički želim imati dio svog života koji bi bio kompletno moj, samo moj. Kao posvojeno dijete često sam imala dojam da mi je sve što imam, uključujući i ime, dato od roditelja koji su me posvojili. Potreban mi je osjećaj da sam došla svojim roditeljima s nečim što je već bilo moje.
"Bilo mi je važno znati tko sam..." ( 26- godišnjakinja)
Posvojena sam u dobi od tri mjeseca i odrasla u normalnoj, sretnoj obitelji. Unatoč sreći i mirnom djetinjstvu, uvijek su u mojim mislima postojala pitanja koja su me mučila. Tko sam bila prije nego što su me posvojili i zašto me moji biološki roditelji nisu zadržali? Nisam osjetila potrebu otkriti te odgovore dok se i sama nisam udala i dobila djecu.
Kada vas u trudničkoj ambulanti pitaju imate li u obiteljskoj anamnezi dijabetes ili probleme sa srcem, jednostavno im ne možete dati odgovor ako vi sami ne znate ništa o ljudima koji su vas donijeli na ovaj svijet. Nakon rođenja mog drugog sina suprug i ja odlučili smo krenuti u potragu i saznati više o mom podrijetlu.
Našli smo moju biološku majku. To se dogodilo prije više godina i otad smo u redovnom kontaktu. Tri brata moje biološke majke i njihove obitelji znaju sve o meni. Srela sam se s njima puno puta i prihvatili su me kao članicu obitelji iako sam dugo bila sramotna mračna tajna. A što je s mojom majkom i ocem – ljudima koji su me odgojili i svoj život posvetili meni? U početku moja majka nije mogla razumjeti zašto imam potrebu znati sve o svojoj prošlosti, a pogotovo zašto želim naći svoju biološku majku. Osjećala se ugroženom i bojala se da ću pronalaskom svoje biološke obitelji možda otkriti da su oni privlačniji i zanimljiviji ili da ću htjeti biti više s njima nego s njom. Ništa ne može biti dalje od istine! Konačno je u zadnjih nekoliko godina počela o tome otvorenije razgovarati sa mnom i počela razumijevati kako se osjećam.
Sada se osjećam mnogo sigurnije u vezi s mojim odnosima s biološkom obitelji. Tata, nažalost, nikada nije mogao shvatiti da je posvojenje nešto što sa sobom nosi i neke posebnosti. Što se njega tiče, ja sam njegova kći i to je to, nema se o tome što više razgovarati. Iako sam zahvalna što sam našla svoju biološku majku i na daljnjem kontaktu s njom, nemam je potrebu voljeti. Da, ona je vrlo simpatična, draga žena i nevjerojatno je koliko smo si nalik. Ali najbitnije mi je to što poznajem svoje korijene. Meni je bilo važno znati tko sam i odakle potječem. Otkrivši to, mogla sam nastaviti dalje graditi svoj život.
"Na rođendan bih se pitala tko je moja biološka mama" (24- godišnjakinja)
Ne sjećam se kada sam saznala da sam posvojena. Nije bilo kao u filmovima – popraćeno šokantnim otkrićima i jakim emocijama i suzama.To je jednostavno oduvijek bio dio mene. Naravno, bilo je trenutaka kada sam se osjećala drugačije od ostale djece tijekom odrastanja. Najčešće na svoj rođendan, kada bih puhala svjećice na torti i trebala zaželjeti želju, sjetila bih se svoje biološke majke. Pitala sam se kakva je i imam li nešto na nju – možda boju očiju?! Ali većinu vremena sam se osjećala zadovoljno što sam posvojena, a time i posebna.
Moja je mama religiozna pa mi je našu priču objasnila i kao način na koji je Bog htio sastaviti našu obitelj. Tako da sam oduvijek znala da je moj život baš takav kakav je trebao biti i to je nešto što nije bila tajna. Roditelji su mi uvijek ponavljali da su me biološki roditelji dali na posvajanje jer su me voljeli, ali se nisu mogli brinuti o djetetu i zato im nisam zamjerala njihov izbor. Bila sam zahvalna na mogućnosti koju su mi pružili – lijepo djetinjstvo s brižnim i toplim roditeljima. Godine su prolazile i ja sam bila zadovoljna i sretna načinom na koji sam živjela. Ipak, bilo je trenutaka kada mi je bilo teško povezati se s drugima. Nije se događalo često, a kada bih se našla u takvoj situaciji, roditelji su mi bili podrška.
Pomogli su mi razumjeti zašto se tako osjećam, kakva je moja priča od samog početka – barem onoliko koliko su znali i mogli. Znali su da je povijest važna i bili su spremni prolaziti sve dijelove mog najranijeg djetinjstva. Kako sam odrastala, javila mi se želja da pronađem i upoznam biološku majku. Imala sam i dodatni motiv – htjela sam saznati i medicinsku povijest jer sam se suočila sa zdravstvenim problemom, dijagnosticiran mi je rak dojke. Imala sam sreće što sam mogla stupiti u kontakt vrlo brzo jer su podaci bili poznati socijalnoj službi. Odlučila sam napisati pismo biološkoj majci i tako sam i učinila. Još uvijek ne znam svoju biološku majku dobro, ali mislim da joj je drago što sam dobro i sretna. Poslala sam joj jedno pismo, a ona meni nekoliko njih. Kako je moj život u zadnje vrijeme intenzivan zbog zdravstvenog stanja, ne srljam u daljnje kontakte i povezivanje, idem korak po korak. Ipak, ponekad sam nestrpljiva i veselim se svemu što me još čeka, kako u tom odnosu tako i u životu.
>>Posvojitelji žele zdravu djecu, a 42% je bolesno
Sve lijepo i krasno. Samo nekima je nazalost bolje da nikada nisu niti upoznali svoje bioloske roditelje, pogotovo kada citamo sto su neki sposobni uciniti vlastitoj djeci. Sve to lijepo zvuci, ali tko zna kako bi bilo da su zivjeli s onima koji su ih se odrekli...