Scena prva: troje mladih u kafiću; jedno šalje emailove, drugo razgovara na mobitel, treće sa slušalicama u ušima sluša glazbu.
Zašto su uopće zajedno? Scena druga: predstava u kazalištu; čovjeku zazvoni mobitel, on se javi i upola glasa obavi razgovor.
Scena treća: u prvom redu koncertne dvorane na dva metra od glazbenika čovjek mirno šalje emailove sa svog pametnog telefona. Jesmo li krajnje nepristojni i neodgojeni? Ili smo ovisni?
Trauma prazne baterije
Isto pitanje postavili su si i znanstvenici sa sveučilišta u Bonnu. Razvili su aplikaciju za pametne telefone Menthal i uz pomoć nje kod 300 tisuća korisnika pratili korištenje mobitela. Zaključci istraživanja, koje je prenio i magazin Spiegel, kažu da je ovisnost o pametnim telefonima danas jednaka ovisnosti o nikotinu. Prosječni korisnik uključuje svoj mobilni telefon svakih 18 minuta, a 10 posto korisnika svog se mobitela laća češće od svakih deset minuta. Prosječan korisnik (od 300 tisuća promatranih ljudi) na pisanje poruka na aplikacijama poput Vibera i WhatsAppa dnevno potroši 30 minuta, a žene su tu aktivnije i na poruke troše 40 minuta dnevno. Najkritičnija skupina su, očekivano, mlađi od 25 godina: oni dnevno na mobitelu provedu gotovo četiri sata, a u to vrijeme nije uračunano slušanje glazbe. Usto, većina ispitanika rekla je da im je najveća trauma kada se isprazni baterija.
– Tko koristi mobitel svakih deset minuta nedvosmisleno je žrtva podsvjesnih mehanizama – ističu autori studije.
Dodaju kako mnogi imaju apstinencijsku krizu kada su bez mobitela. Štoviše, znanstvenici su pronašli paralelu o ovisnosti o pušenju i pametnim telefonima i internetu.
– Kao što je i s pušenjem, i posezanje za mobitelom služi da se ubije vrijeme – kaže jedan od autora studije, psiholog Christian Montag.
Predviđa da će ovisnici o mobitelima uskoro trebati iznova otkrivati svijet, pa predlaže da, npr. tijekom vožnje autobusom ili tramvajem, gledaju kroz prozor. No, dok jedni postaju ovisnu, s druge strane raste otpor prema pretjeranom mobiteliranju, naročito kada je ono nepristojno i ometa ostale. Postavlja se stoga pitanje hoćemo li uskoro imati i zone oslobođene od uporabe mobitela, poput zone u kojima je pušačima pristup zabranjen.
Ugostitelji, koji su relativno bezbolno prigrlili restriktivniju praksu vezanu uz pušačke navike svojih gostiju, ne vjeruje da je nešto slično moguće i s telefoniranjem. Svakodnevno svjedoče scenama u kojima gosti, tijekom poslovnih ručkova, službenih večera, običnih gableca, opuštenih ili svečanih prigoda, redovito odgovaraju na pozive. Oni koji ugođaj ne prekidaju telefonijadom u manjini su, ali ugostitelji smatraju da odluku o tome hoće li gost u restoranu odgovoriti na poziv ili ne valja prepustiti svakom posjetitelju.
– Znam da vani neki restorani imaju oznaku s prekriženim mobitelom kako bi goste upozorili da to nije poželjno. Kod nas nisam čuo za takvu praksu, a mislim da se to i ne može nametati – kaže zagrebački ugostitelj Zlatko Puntijar.
Upitna opća dostupnost
Sličnog su mišljenja i u zagrebačkom restoranu Maksimir, gdje Ante Maganjić drži kako bi ograničenja bila kontraproduktivna:
– Nemoguće je očekivati da se poslovni čovjek neće javiti na mobitel. Danas svi moramo biti dostupni, mobitel je postao potreba. No, mnogi naši gosti razgovor obave vani. Mlađi su više na mobitelima; sjede u društvu, a svaki se preko svog mobitela dopisuje preko Facebooka. Zapravo se međusobno ne druže i ne zabavljaju – kaže Maganjić te dodaje da je najmanje mobiteliranja na plesnim večerima za samce.
Prof. Mirjana Krizmanić, psihologinja i autorica nekoliko bestselera iz područja samopomoći, jedna je od rijetkih koja mobitel nije prihvatila iako joj nove tehnologije nipošto nisu mrske.
– Takva je komunikacija, a većina ludi joj je sklona, siromašna, nepotpuna i nekvalitetna. Time ne dobivamo ništa! Ni informaciju o pogledu, govoru tijela, emocijama koje razgovor prate. Tko zna, možda vam se netko s druge strane krevelji, a glumi ljubaznost ili – što je vrlo često – radi nešto posve deseto dok razgovara s vama – objašnjava prof. Krizmanić.
Dodaje da je jezik koji se upotrebljava znatno siromašnijii. Rečenice oskudnije, lošije, nisu povezane, a sve to šteti misaonom procesu i, dugoročno, pameti.
– I ne zaboravimo one koji tipkaju za večerama i šalju mailove praveći se zaposleni. Njima su mobiteli predmet kojim si daju na važnosti, statusni simboli, a zapravo dobar dio njih nije u stanju komunicirati, nema tema te pišu nevažne poruke, možda čak i ljubavnicama – ironizora prof. Krizmanić te dodaje da više nismo dobro odgojen narod i da je pristojnost kod nas danas "iskakanje" iz trenda.
>>Ovo je 9 razloga zašto djeci ne bismo smjeli davati mobitele i tablete u ruke
