Samo 17 dana za prelazak 8235 kilometara na dva kontinenta. Sudionici najvećeg amaterskog humanitarnog relija na svijetu “Budimpešta – Bamako 2020.” vozit će se europskim autocestama, ali i spektakularnim planinskim putovima preko afričkoga gorja Atlas, po pješčanim dinama Sahare u Maroku, kroz Mauritaniju, travnatim poljima Senegala i Gvineje, sve do Sijera Leonea. Iako bismo se na prvu mogli zapitati tko je dovoljno hrabar, ali i lud, za takav pothvat, svake godine potkraj siječnja više od 500 sudionika kreće u avanturu života iz mađarske metropole, a ove će se godine na startu u Budimpešti 31. siječnja naći čak pet timova iz Hrvatske.
– Spremni smo i jedva čekamo! – govore složno hrvatski sudionici, njih trinaestero među kojima je i Marin Penavić, novinar i urednik u Večernjem listu. On tisuće kilometara opasnog puta planira prijeći Opel Kadettom, karavan-kupeom iz 1984. godine, a s njim su u timu “Just Walk Away” i njegov prijatelj Mario Dakić te brat Mirko Penavić. Hrvatske će snage na velikom reliju braniti i dva tima koja voze pod nazivom “MyLife4Kids”, a čine ih Ivan Rako i Damir Filipović u Mercedesu 190d te Saša Pjanić, Ranko Paunović i Bernard Tkalčec u Nissan Navari. Tu je i tim “Rally Dogs Africana”, odnosno vozači Ljubo i Igor Zdjelarević, Mario Topić i Vanja Kranjčević, a Marko Dekanić na motociklu Yamaha Tenere sam će voziti do Sijera Leonea pod znakom tima “2Mules4SisterSahara”.
Ruta ovisi o opasnostima
Iako bi se prema imenu relija moglo zaključiti da se vozi od Budimpešte do Bamaka, to je samo djelomično točno. Start je doista svake godine, još od 2005. kada je reli odande prvi put organiziran, bio u glavnom gradu Mađarske, no više se ne vozi do glavnoga grada Malija. Unatoč tome, ime Budimpešta – Bamako ostalo je do danas po originalnoj verziji rute. Trasa se tijekom godina, naime, promijenila zbog opasnosti u pojedinim afričkim zemljama. Neredi, politički prevrati, teroristički napadi... samo su neki od razloga zbog kojih je ruta bila mijenjana, pa je tako lani primjerice cilj bio u Gambiji. Ove godine sudionici moraju doći do Freetowna u Sijera Leoneu, a očekuje se da će vozači ondje stići 16. veljače.
– U našem timu sva tri člana imaju “dobru kilometražu u gumama”, no još se nismo okušali u nečem tako izazovnom. Dosad smo autom, i to Fiat Puntom, prošli dobar dio Europe, od Francuske, Njemačke, Češke, Poljske i Ukrajine do Rumunjske, Bugarske, Grčke i Albanije, no u Afriku još nismo išli automobilima – govori Marin Penavić koji je dosad, kada je riječ o Africi, bio u Južnoafričkoj Republici, Mozambiku i Tunisu. Drugoj dvojici njegovih suputnika to će biti prvi odlazak na taj kontinent.
– Otkrivanje novih država automobilom nam je najdraže, tražili smo nešto izazovnije i pronašli taj reli – kažu članovi tima “Just Walk Away”. To su ime odabrali kao referencu na film “Pobjesnjeli Max” čiji su fanovi, a u tom su stilu djelomično uredili i automobil i planiraju sa starta krenuti maskirani u likove iz filma.
Reli Budimpešta – Bamako nastao je baš zato da se amaterskim zaljubljenicima u reli omogući sudjelovanje, a inspiracija mu je bio jedan od najpoznatijih relija na svijetu – Dakarski reli. I on je svojedobno povezivao Europu i Afriku, najčešće Pariz i Dakar, glavni grad Senegala. Počeo se voziti još sedamdesetih, no 2009. premješten je u Južnu Ameriku, također zbog previše opasnosti u Africi. Sada je opet premješten na novu lokaciju te će se u 2020. voziti na Arapskom poluotoku. I dok je Dakar natjecateljski reli, Bamako je potpuno amaterski i humanitarni, a vozi se u nekoliko kategorija, od natjecateljskih do kategorije “Spirit of Bamako” koja uključuje neobična ili stara vozila. No čak se i u natjecateljskim kategorijama ne mjeri vrijeme, nego je cilj skupljati bodove ispunjavanjem određenih zadataka poput posjeta nekom mjestu. Pobjednici su svi koji prijeđu stazu, a iako nije riječ o profesionalnoj utrci, to ne znači da ona nije itekako zahtjevna i opasna. Sama je utrka podijeljena u 14 faza, a počinje velikim četverodnevnim maratonom od Budimpešte do Marrakecha, glavnoga grada Maroka. Riječ je, dakle, o 3799 kilometara koje natjecatelji trebaju prijeći u zadanom vremenu cestama koje sami odaberu. Preporuka je ići preko Slovenije, Italije i Francuske do Španjolske gdje treba uloviti brod do Maroka.
– Svjesni smo da ruta nije lagana i spremni smo na vožnju bez odmora. Planiramo taj prvi dio puta voziti u komadu ili eventualno s jednim stajanjem. Dok jedan vozi, a drugi navigira, treći će spavati i tako ćemo se izmjenjivati – govori Marin Penavić, no članovi njegova tima, ali i ostalih timova, ipak s najviše entuzijazma govore o drugom dijelu rute.
Lani smrtni slučaj
– Ako se dokopamo Afrike, sigurno idemo do kraja – slažu se. Drugi dio rute sastoji se od 13 manjih etapa koje su duge od 200 do 500 kilometara, a prolaze kroz Maroko, Zapadnu Saharu, Mauritaniju, Senegal i Gvineju do Sijera Leonea. Treba pritom uzeti u obzir da zbog loše infrastrukture i cesta, kojih jednim dijelom puta uopće nema, sto kilometara tamo ne znači isto što i u Europi. Za tako spektakularnu avanturu treba izdvojiti i pozamašan novac, pa su sudionici zadnjih godinu dana, osim svih osnovnih priprema za reli, morali tražiti i sponzore. Samo za “upad” na vožnju treba izdvojiti oko 1000 eura po osobi, što uključuje razne vize i osiguranja, a organizatori procjenjuju da je u konačnici potrebno oko 2000 do 3000 eura za jednog vozača. No oni koji su trasu “Bamako Rallyja” već prošli, kažu da to iskustvo vrijedi svake lipe, a scene najboljih trenutaka iz prošlogodišnjih vožnji doista su zadivljujuće. Vozači iz svih krajeva svijeta voze se u uvjetima kakve nisu mogli ni zamisliti, na putu si svi međusobno pomažu, a svake se večeri u kampovima slavi još jedan uspješan dan. Ovako opisan, cijeli put zvuči idilično, posebice za ljubitelje avanture i adrenalina, no baš na temelju dosadašnjih iskustava, vozači moraju biti svjesni da su u svakom trenutku u opasnosti.
– Najviše se bojimo da nam auto ne stane negdje usred pustinje te da se netko od nas ne razboli. No znamo da to nije sve, dobili smo od organizatora popis nezgoda koje nam se mogu dogoditi – kaže Mario Dakić, jedan od vozača iz tima “Just Walk Away”. Inače je voditelj autoservisa, pa će na putu biti zadužen za dobro stanje njihova Opela, no problemi s automobilom samo su vrh sante. Vozače se službeno upozorava i na opasnost od otmice u zapadnom dijelu Afrike te zarobljavanje, kao i linčovanje u slučaju izazivanja sudara. Prijete im i pješčane oluje, trovanje hranom, dehidriranje u pustinji, sunčanica, a vozače se upozorava da će kad sretnu policiju, vojsku ili službenike na granici vjerojatno morati platiti i kakav nepostojeći “porez” da bi mogli proći, a moguće je da ih zadrže i satima pa i danima. Na vrhu popisa opasnosti je i terorizam, ali i još stotine drugih nepredviđenih situacija.
– Svaki dan dobivat ćemo preporučenu rutu jer je u Africi moguće da cesta doslovno nestane od danas do sutra. Informirali smo se dosta o zemljama u koje idemo i nije nam svejedno – kaže Mirko Penavić te dodaje kako tijekom priprema treba misliti i na brojne detalje koji im inače uopće ne bi pali na pamet. Primjerice, kako naći internet usred Afrike ili kako ponijeti novac a da bude siguran, s obzirom na to da se ne može samo tako podići s bankomata. Također, važno je biti u dobroj fizičkoj kondiciji. Osim preporučenih ruta, vozači će dobiti još niz savjeta, a da bi put bio relativno siguran, dio trase bit će pod posebnom zaštitom. Sudionici svake večeri mogu i spavati u kampovima organiziranim baš za njih, no unatoč dobroj organizaciji, na cesti su vozači prepušteni sami sebi i nesreće su itekako moguće. Jedna od najtežih nesreća dogodila se prošle godine kada je lokalni kamion izgurao vozilo njemačkog tima s ceste. Vozač je teško ozlijeđen te je prebačen u Europu, no kasnije je preminuo.
S obzirom na težinu izazova za nove vozače, svaki je savjet onih iskusnih koji su već vozili reli Budimpešta – Bamako zlata vrijedan. Među veteranima ima i Hrvata, a jedan od njih je naš poznati svjetski putnik Ivan Rako koji je i lani sudjelovalo u tom reliju, a ove godine planira taj pothvat ponoviti.
– S obzirom na uvjete, najvažnije je da se držimo zajedno, da smo svi relativno blizu i stalno na radiovezi – kaže Ivan Rako koji u svojoj putovnici ima žigove iz više od sto zemalja, a ovaj reli privukao ga je svojom humanitarnom stranom. Naime, riječ je o najvećem dobrotvornom skupu u Africi kojim je u zadnje dvije godine skupljeno gotovo 700.000 eura pomoći za lokalno stanovništvo. Iskopali su bunar za pitku vodu u jednom mauritanskom selu, darovali inkubator, sterilizacijsku opremu i druge medicinske zalihe za kliniku u Bamaku, postavili solarne ploče u selima, darovali bicikle ženama koje nemaju prijevoz... Također, daju podršku školama koje spašavaju djecu od izrabljivanja.
– Nevjerojatno je koliko su tamošnji ljudi sretni kad dobiju, na primjer, bunar pa ne moraju više hodati kilometrima po vodu – kaže Rako čiji će suputnik ove godine biti Damir Filipović, a zajedno su dio većeg međunarodnog tima koji u Afriku ide s ciljem pomaganja djeci “MyLife4Kids”.
– Mi smo ove godine odlučili auto natrpati olovkama, bilježnicama i ostalim školskim priborom koji ćemo dijeliti djeci u selima kroz koja prolazimo – kaže Rako te savjetuje i što je još obvezno ponijeti na put.
– Jako puno vode, a što se tiče hrane, treba biti spreman na lokalnu hranu. Puno je važnije ponijeti rezervne dijelove za automobil iako se i za to mogu pobrinuti lokalci. Nama je prošle godine auto stao, ali ga je jedan majstor ponovno pokrenuo doslovno čekićem – kroz smijeh priča Rako koji će sada na put starim Mercedesom baš zato što je ta marka veoma česta u Africi pa je lako naći rezervne dijelove.
Što se tiče vožnje, najizazovniji zadatak je pred Markom Dekanićem koji će do Freetowna na motociklu.
– Mislim da će mi najteže biti to što ću biti sam i neću se s nekim moći zamijeniti budem li umoran. Također, bit ću izložen svim vremenskim uvjetima, a tu je i činjenica da je puno opasnije voziti motocikl, pogotovo u Africi – kaže Dekanić koji će uvijek nositi dovoljno opreme da “preživi” dva-tri dana.
– Ostalo će mi voziti kolege iz hrvatskih timova u automobilima, no važno mi je da ono najosnovnije imam kod sebe ako se izgubim ili odvojim – ističe Dekanić. S obzirom na sve izazove koji timove očekuju, svaki je tim uložio puno truda da im automobili ili motocikli budu spremni za utrku. S obzirom na to da se hrvatski timovi uglavnom natječu u kategoriji spirit u kojoj je dopuštena potpuna kreativnost, dali su si oduška. Uglavnom voze stare automobile koje su preuredili, zamijenili im gume, dodali reflektore, izvadili sjedala...
– Automobil smo kupili prije godinu dana i premda smo u početku mislili uzeti drugi model, u oglasniku smo našli da se ovaj prodaje uz opis “za apokalipsu spreman” i odmah smo znali da je to taj – kaže Marin Penavić te ističe kako je njegov tim godinu dana pripremao Opel Kadett za avanturu i sad je napokon spreman. Na startu su svake godine prava atrakcija upravo neobična vozila, pa je tako reli jedne godine završila i “peglica”, ali i 50 godina stari Subaru. Također, treba istaknuti da je baš jedan hrvatski tim prošle godine bio prvi u povijesti koji je cijelu trasu prešao električnim automobilom. I ne samo da je “peglica” došla do Afrike, nego se i vratila u Sloveniju, a upravo je povratak kući gotovo jednak izazov kao i dolazak do Freetowna.
– Nemamo plan! – slažu se gotovo svi članovi hrvatskih timova. Neki će vjerojatno nakon završetka utrke kući avionom zbog poslovnih obveza, a dio njih ostat će u Africi barem nekoliko tjedana, poput članova tima “Rally Dogs Africana”. Nakon više od dva tjedna naporne vožnje, planiraju doista razgledati Afriku, a što s autom? Dio vozača proda svoje automobile ili ih daruje nekom selu, a dio se odluči vratiti ih u Europu. Pritom je jedna mogućnost vožnja natrag, a druga slanjem u kontejneru brodom iz Freetowna. U svakom slučaju, avantura se nastavlja i nakon prolaska kroz ciljnu ravninu.
Za kraj su imali još jednu poruku: Sponzori, LELO, Bog vas blagoslovio.
