Štefica Krištof nekadašnja je vrhunska kuglačica i višestruka svjetska prvakinja. Ima 82 godine, godinama je u mirovini, no i dalje uredno dolazi u svoj klub, KK Endi-Tekstilac, gdje volontira radeći s djecom. U nakani da pomogne u odgoju novih mladih nada hrvatskog kuglanja nisu je spriječile ni nedavna bolest i kemoterapije.
Prijavila ju je njezina kolegica, prijateljica i učenica Kristina Juras Kovač koja već pet godina radi kao profesionalna trenerica u kuglačkom klubu Endi-Tekstilac. U kuglačkom je svijetu preko 20 godina, a za gospođu Krištof čula je još u trenucima dok je ona osvajala svjetske medalje u kuglanju.
Bolje ju je upoznala 2008. godine kad je kao mlada igračica došla u njezin Klub "Sunce":
Gospođa Krištof još uvijek je aktivno igrala, kao i njezine sestre. Iako je kuglanje sport kojim se čovjek može baviti gotovo cijeli život, Štefica je morala završiti svoju igračku karijeru, budući da je godinama bolovala od dijabetesa.
Iako je bila u mirovini, uočila je problematiku hrvatskog kuglanja i shvatila da generacije kuglača postaju sve starije te je trebalo napraviti nešto po tom pitanju kako bi se kuglanje održalo kao sport u budućnosti.
Po uzoru na tadašnju Medveščakovu školu kuglanja, koju je zajedno sa Nikolom Dragašem, vodila Slavica Spajić, gospođa Krištof je s tadašnjim trenerom „Sunca“ (današnji Endi-Tekstilac) Andrijom Šarićem odlučila napraviti svoju Školu kuglanja. U suradnji sa područnom Osnovnom školom Kustošija, doveli su pojedine razrede na prve treninge. I tako krenuli s prvim generacijama malih kuglača. Gospodin Šarić je u međuvremenu nažalost smrtno stradao u prometnoj nesreći pa je gospođa Krištof ostala samostalno voditi Klub. U pomoć joj je priskočio gospodin Robertino Mileta, suprug jedne od igračica iz seniorske ekipe.
Zbog velikog broja igračica koje su polako stasale u Školi kuglanja, Štefica se sve teže nosila s obvezama i trebala je pomoć, a tu je uletjela Kristina koja je, usporedno s Veterinarskim fakultetom, završila i usavršavanje za trenera kuglanja pa su joj ponudili posao trenera:
Iako je već tada iza mene bilo dosta igračkog staža, posao trenera bio je u potpunosti drugačiji. Gospođa Štefica je bila „opasan“mentor. Naime, ona jednostavno nije bila osoba koja „u rukavicama“ nešto rješava. Ako ste nešto pogriješili, itekako biste dobili svoje i to vrlo izravno. Moram priznati da mi je trebalo dosta vremena dok se nisam privikla na taj njen, „asketski“pristup. Međutim, kada vidite način na koji se gospođa Krištof godinama nosi sa vrlo nezgodnim tipom diabetesa, uz koji uspijeva sve obavljati, to itekako izazove divljenje. Malo, pomalo smo se privikle jedna na drugu, a ona mi je postupno prenijela većinu svog iskustva u radu sa djecom. A, onda me je potakla na nešto više.
Naime, budući da na Kineziološkom fakultetu ne postoji Katedra za kuglanje, potaknula je Kristinu i njezinog kolegu Marka Torlakovića da pokrenu projekt školovanja za trenera kuglanja. Uspjeli su dogovoriti s Kineziološkim fakultetima u Zagrebu i u Ljubljani da naprave prvu generaciju.
U međuvremenu smo zajednički podigle desetak mladih kuglačica, koje danas sačinjavaju većinu seniorske ekipe KK Endi-Tekstilca. Naime, gospođa Krištof je smatrala da otimanje igračica iz drugih klubova vodi propasti kuglačkog sporta. Za razliku od većine klubova, koji imaju tendenciju odabrati pojedine perspektivne igrače i igračice, pa stvoriti „instant“uspjeh, gospođa Krištof je u svom Klubu njegovala politiku odgoja igračica. Pri tom nikada nije vršila „selekciju“ i odabirala rad isključivo sa perspektivnima. Uvijek je dala šansu svima, bili oni talentirani ili ne.
Ono što cijeloj priči daje jednu novu dimenziju je činjenica da Štefica ovaj posao radi kao - volonterka. Pokriveni su joj tek troškovi puta do kuglane i natrag. Prošle joj je godine dijagnosticirana opaka bolest, zbog koje se nakratko povukla.
Nekoliko mjeseci kasnije razboljela se i Kristina, zbog čega je bila prikovana za krevet nekoliko tjedana. Kad je čula što se dogodilo, Štefica ju je nazvala i rekla da ništa ne brine, da je ona tu za Kristinu i da će joj pomoći s djecom. Kristina kaže:
Kada ti osoba u godinama i tako bolesna kaže da je tu i da će ti pomoći u takvim trenucima, to je neopisivo! Moram priznati da je upravo ona bila osoba, koja me nadahnula da se podignem iz kreveta i dala mi snagu da se vratim prije svih liječničkih prognoza. Danas se obje i dalje oporavljamo. Gđa Štefica i dalje redovito odlazi na terapije, poslije kojih nerijetko dođe na koji sat odraditi trening sa pokojom djevojčicom. Unatoč godinama razlike, postale smo dobre prijateljice, koje često zajednički popiju kavu.
Kristina za gospođu Krištof kaže kako je nadahnuće u pravom smislu riječi. Za nju je ona osoba koja zaslužuje divljenje i smatra da je prava diva.
Svoju ljubav prema kuglanju, kuglačkom sportu i upornom i mukotrpnom radu prenijela je i na Kristinu koja kaže da se nada da će i ona jednog dana uspjeti, barem dijelom, prenijeti taj duh na buduće generacije.
Štefica je danas počasna predsjednica Kluba, a igračice su je sama odabrale. Malo joj je teže snaći se u silnoj papirologiji, no svi joj pomažu. Kristina kaže:
Do prije par godina nije dopustila naplatu članarina djeci. Nažalost, Klub se našao u teškoj financijskoj situaciji, jer ljudi u koji sjede po uredima u Športskom savezu grada Zagreba ne shvaćaju stvari koje ona nesebično radi, tako da smo morali uvesti neku sitnu članarinu, tek toliko da barem pokrijemo opremu koju im dajemo. Prije godinu i pol gđa Štefica je dobila neku simboličnu nagradu od par tisuća kuna za životno djelo. Ona je od te nagrade kupila majice i dala štampati za svoje djevojčice. Što reći.
