Ljeto je za medije oduvijek nezgodno vrijeme. Ljudi su na odmorima, politička sezona je zamrla, redovni sportski “proizvedeni događaji” uglavnom još nisu započeli, tako da je osnovni problem kako popuniti prostor, bilo da se radi o pola sata dnevnika, pedeset stranica novina ili stotinjak vijesti na portalu.
Tu “sezonu kiselih krastavaca” (izraz navodno dolazi od toga što su u nedostatku vijesti u Americi jednog ljeta izvještavali o nekakvom natjecanju tko će uzgojiti veći krastavac) mediji nastoje pokrpati napuhujući i rastežući rijetke političke događaje, izmišljajući nepostojeće, proširujući show-biz rubrike i milijarditi put dajući iste banalne savjete “kako preživjeti ljeto”.
Ove godine sezonu donekle spašavaju Egipat i Sirija, nekoliko estradnih razvoda i Linićeve inspekcije. Velikih požara nije bilo, no stoga smo dobili dramatičnu najavu oluje u Zagrebu, ukazao se i Pavle Kalinić, ali opći potop se na koncu nije dogodio. Uobičajen broj turista izgubio se na Biokovu, dogodio se prosječan broj nesreća s pedalinama, padobranima i bananama, od sportskih događaja, uz nogometna pretkola, imali smo samo atletsko prvenstvo u Moskvi.
Uglavnom, stanje nije bilo dobro, tako da se s dna tegle sezone kiselih krastavaca morao opet izvući drug Tito. Možemo samo pretpostaviti koliko je mlađe do trideset godina uopće briga za bilo kakvu “novost” o diktatoru iz, za njih, pretpotopnog vremena, jednako kao i što im je važna Sofia Loren, Richard Burton, Sandro Pertini, Ceausescu, Idi Amin i ostali Titovi frendovi. Ima nečeg otužnog u spoznaji kako nemamo boljeg kiselog krastavca od Josipa Broza.
Zadnji biser je tobožnji dokument CIA-e, koja je fonetskom analizom Titova govora iz 1977. zaključila kako taj čovjek nije izvorni govornik hrvatskog nego ga izgovara kao Rus ili Poljak. To bi kao trebala biti velika vijest.
No količina ljudi koji se pojavljuju i govore u javnosti, a koji fufljaju, mumljaju, trtljaju i smarlaču, tolika je da bi se moglo zaključiti kako je velik dio naše političke, crkvene i kulturne vrhuške ruskog, kineskog ili ugro-finskog porijekla. Sve da i jest tako, i da onaj koji je preko Romanije išao, jame punio, imovinu otimao, Goli otok otvarao, na Galebu se vozio, pokret nesvrstanih osnivao, u Bugojnu medvjeda ubijao i pod starost od Jovanke strepio nije Josip Broz, sin Franje i Marije iz Kumrovca, već nekakav kominternin agent koji je preuzeo identitet sirotog zagorskog muža, što bi to promijenilo na samoj stvari? Jesmo li na dobitku ili gubitku što taj lik etnički, zavičajno i jezično izvorno nije naš? Je li moguće podnijeti pomisao da su neki uglednici današnje Hrvatske svojevremeno trčali s komadom drveta u parareligijskoj ophodnji i predavali ga jedan drugom u ime nekakvog Rusa? Da se raja zaklinjala u Poljaka? Tetovirala mu ime, vezla goblene s njegovim likom, nazivali za života gradove po njemu, pješice mu hodočastili na grob, a on nije izvorno bio naš?
Odavno kruži i teza kako pravi Broz, Zagorec, nije imao mali prst na lijevoj ruci, jer ga je izgubio za kosidbe, što su tobože posvjedočili njegovi prijatelji iz djetinjstva. Je li moguće da mu je u Moskvi narastao novi prst? David Icke, teoretičar zavjere koji govori o ljudima-gmazovima koji vladaju svijetom, fenomen bi jednostavno objasnio time što se ista stvar događa kod guštera – kad ostane bez repa, izraste mu novi.
S druge strane, oni koji su uvjereni kako smo mi, metafizički, najbolji narod na svijetu, vole vjerovati u priče kako Tito nije etnički Hrvat, jer im činjenica da visoko deseto mjesto na rang-listi masovnih ubojica svih vremena zauzima netko potekao iz našeg naroda, ozbiljno remeti koncepciju.
Historiografski i politički se u svakom slučaju ništa bitno ne mijenja, jer nas ionako ne zanima Zagorec Josip Broz prije Prvog svjetskog rata, kada se navodna zamjena identiteta dogodila, već nas se tiče lik i djelo čovjeka koji se otkucavajući drugove za vrijeme Staljinovih čistki uspentrao na čelo Komunističke partije Jugoslavije, kasnije podigao komunistički gerilski ustanak nakon što mu je antifašistički poriv proradio tek kad su nacistički okupatori propale Jugoslavije napali dotadašnjeg saveznika u komadanju Poljske Sovjetski Savez.
Zanima nas lik koji je 1945. uveo jednopartijski režim temeljen na masovnim ubojstvima političkih neistomišljenika i etničkom čišćenju cijelih naroda, represivnom aparatu predvođenom službom koja je i nakon njegove smrti, sve do konca osamdesetih ubijala političke protivnike i izvan zemlje, pod čijom se slikom u školama ispirao mozak generacijama, uz bizarne masovne političke rituale kakve danas viđamo još samo u Sjevernoj Koreji. Pri tome se, unatoč deklariranom egalitarizmu, igralo i na fascinaciju radnog naroda raskošnim životom maharadže na Brijunima, koji je za potrebe režimskog propagandističkog treša masno plaćao tadašnje zapadne glumačke zvijezde, otprilike kao što danas srednjoazijski diktatori i narkobossovi ne žale platiti Beyonce par milijuna da im nastupi na rođendanu, kako bi impresionirali podanike.
I dandanas Broz ima dovoljno sljedbenika koji smatraju da mu je zadužbina vječna, unatoč tome što su tri stvari za koje se borio – komunizam, Jugoslavija i nesvrstani – neslavno propale. Zanimljivo je kako ima i jednako postojane fanove mrzitelje, koji se njegove fantazme ne mogu otarasiti pa su kao i titoisti uvijek spremni kupiti novinu ili kliknuti vijest kako bi vidjeli što je pio, na kakvom je krevetu ležao ili kojom je bojom kosu farbao. Pri tome se, kao kod svakog “kiselog krastavca”, ostaje na razini estrade i bavi isključivo likom, ne obazirući se na djelo i posljedice.
