Možda je Hrvatska još pod dojmom prelijepe džamije u Rijeci pa zbog toga nije suviše pozornosti posvećivala subotnjem polaganju kamena temeljca za buduću džamiju u Ljubljani. A trebalo je tome događaju posvetiti pozornost i trebat će je posvećivati u budućnosti, tj. do 2016. kada se planira njezino dovršenje i otvaranje Islamskoga centra i džamije na najzapadnijoj točki Europe, gledano npr. iz perspektive Zagreba ili Sarajeva. Čak i dalje.
Osim što će ljubljanska džamija biti najistureniji dio islama s ovog prostora prema Europi, nikako se ne smije zanemariti da je ona zapravo svojevrstan produžetak zagrebačke džamije i Islamskog centra u Zagrebu. A odnedavno i riječke. Naime, osim toga što muslimani u Sloveniji dosad nisu imali džamiju i što je gradnja ljubljanske džamije odobrena još 1969. te se prošlo kroz mnogo kompliciranih i skupih teškoća do sadašnje faze, gradnja džamije u Ljubljani u sebi nosi jednu od najvažnijih poruka tzv. euroislama s ovih prostora. Odnosno, ono što je gradnja džamije i Islamskog centra predstavljala krajem 80-ih u Zagrebu, kada je islam dobio vidljivu puninu i legitimitet i potvrdu svoga poslanja u Hrvatskoj, sada se to događa u susjednoj Sloveniji. I to u ipak proširenom kontekstu koji prerasta samu Sloveniju jer se radi o kontekstu Europe i Europske unije, kojima pitanje islama već godinama svojim značenjem doslovce stvara nemir i nepostojanost jer se ne zna kako mu pristupiti, kako ga riješiti i kako ga prigrliti. Ljubljanska džamija u tome kontekstu snažna je poruka upravo Europi da islam pogleda pravim i realnim očima, a to znači bez straha i predrasuda. Takav islam živi u BiH, u Hrvatskoj i Sloveniji te ostalim državama bivše Jugoslavije. On nikome nije prijetnja ni konkurencija, nikoga ne ugrožava i nikome ne prijeti, već upravo suprotno – predstavlja i vjersku, i političku i društvenu stabilnost. Zato su muslimani s ovih prostora – možda će nekome zvučati apsurdno – veći “euromuslimani” i od Europljana i od muslimana koji žive u Europi, jer su sastavni dio društava u kojima žive i čije norme prihvaćaju, a ta društva njih priznaju kao autonomne i jednakopravne svoje članove.
Naizgled se čini da je Europa, odnosno najsnažnije i najbrojnije europske zemlje daleko od toga. Nude joj se različiti modeli rješavanja islamskoga pitanja, npr. poput onoga koji dolazi s Bliskog istoka i koji nije kompatibilan s europskim kontinentom i kulturom do npr. turskoga, za koji se mnogi boje da bi obuhvatio samo tursku populaciju i zajamčio joj ekskluzivitet. Europski model islama najplodnije i najbolje živi na našim prostorima. Dakako, i oni su Europa, tj. u Sloveniji otprije, a u Hrvatskoj odnedavno i Europska unija. Taj model jednakopravnog suživota i međusobnog prihvaćanja ostatak Europe nužno mora prihvatiti kao jamstvo da će se islam u Europi u budućnosti razvijati upravo u onome smjeru koji Europa želi, a to je prihvaćanje njezine tradicije, kulture, društvenih i političkih sustava.
Kamen temeljac od ove subote u Ljubljani trebao bi postati zaglavni kamen upravo te ideje koja se baštini i u Ljubljani, i u Zagrebu i u Sarajevu te koja može i treba biti modus vivendi islama i u ostalim europskim državama, čiji ga demokratski sustavi mogu s lakoćom prihvatiti, čak i kopirajući postojeći spomenuti “balkanski uzorak”. I otvarati eurodžamije po cijeloj Europi. Kako Ljubljana ne bi ostala posljednjom stanicom.
