Već se otrcala priča iz žurnalističke mitologije o mladom novinaru
kojeg su poslali da izvijesti o opernoj premijeri. Mladac je, opremljen
informacijama o autoru, operi i izvođačima, navečer na vrijeme stigao
pred kazalište. I otkrio da je kazališna zgrada u plamenu. Vratio se
doma neobavljena posla i sutradan otišao u redakciju. – Gdje je tekst?
– pitao je urednik. – Nisam ga napisao. – Zašto? – Izgorjela je opera i
izvedba je otkazana.
Urednik je mladome kolegi odmah pokazao vrata. Sjetio sam se te pričice
iz novinarskih priručnika kad sam u četvrtak gledao emisiju HTV-a
“Otvoreno”. Tema je bila korupcija na sveučilištu, a u studiju su
sjedili ravnatelj policije, bivši ravnatelj policije, profesor,
sociolog i rektor te voditeljica DČŠ. S mukom sam držao oči otvorenima,
jer su se uglavnom izgovarale uspavljujuće fraze, dok me pri kraju
emisije iz polusna nije trgnuo mukli udarac i glasan jauk.
Dogodilo se nešto što mi pred ekranima nismo mogli vidjeti, ali što je
prestravilo i sudionike emisije i publiku u studiju. Policajci su odmah
skočili i nestali iz kadra, a za njima se izgubio i rektor. Profesor je
profesionalno, iako nije doktor medicine, nego filozofije, konstatirao:
“Epileptični napad”, a sociolog je zbunjeno nastavio govoriti o temi.
Najzbunjenije je reagirala osoba od koje bi se, s obzirom na profesiju
kojoj nominalno pripada, to najmanje očekivalo – voditeljica DČS.
Uplašeno je dva puta promrsila nešto o “tehničkim smetnjama” i kao
hipnotizirana zurila u preostale goste za stolom, panično izbjegavajući
suočavanje s nepredviđenim događajem koji joj se zbivao iza leđa. Što
da radim? Kako da se izvučem? O, Bože, zašto se to dogodilo baš sada,
baš meni? I od svega što je mogla i trebala učiniti, DČŠ se odlučila ne
učiniti ništa.
Reagirala je kao mladi “novinar” iz priče, tako da na iznenadni događaj
koji joj se zbio pred nosom, a koji je njezine gledatelje i te kako
zanimao, uopće nije reagirala.
Za zanimljivim događajem, a takav je uvijek i samo nepredvidljiv
događaj, jure svi novinari ovoga svijeta. I sam sam, dok sam kao
novinar-početnik lunjao tržnicom u potrazi za najjeftinijom blitvom,
sanjao o tome da se slučajno zateknem u otetom avionu i onda o otmici
ekskluzivno izvijestim za svoj list!
Epileptični napad anonimnog kamermana i nije bog zna kakav događaj, no
i takav, neznatan, pokazao je da DČS nema novinarski refleks, kao što
ga nemaju ni mnogi njezini TV kolege. Za dobar dio njih postoji samo
scenarij i dirigent iza nekog debelog stakla. Bez dirigenta ne
mogu, kao ni lutke u izlogu bez aranžera.
GOST SURADNIK
