Kao što je Slovenija pod Pahorovim vodstvom osigurala kontinuitet
razočaranja na hrvatskoj strani, Francuska je kao predsjedatelj
Europskom unijom nadmašila i ona najviša očekivanja. Kad je Pariz od
Ljubljane preuzimao predsjedateljsku palicu, bilo je jasno da vođenje
Unije prelazi u ruke vrhunskih političara i jedne od najboljih
europskih administracija. No tijekom šest predsjedateljskih mjeseci,
Francuska se suočila s izazovima kakve nitko nije mogao predvidjeti.
Suočila se s nekoliko kriza svjetskih razmjera i u tim krizama pokazala
dvije crte koje su u takvim situacijama presudne. Osigurala je
Europskoj uniji efikasno vodstvo a da pritom ni u jednom momentu nije
dovela upitanje svoju predsjedateljsku objektivnost i neutralnost.
Tako je bilo u vrijeme izbijanja gruzijske krize, nakon pada
Lisabonskog ugovora u Irskoj, a i u trenutku kad je trebalo brzo i
preventivno reagirati na financijsku krizu, ‘uvezenu’ iz Amerike.
Francuzi su se brzo snašli, ostavili po strani svoje ‘mirnodopske’
predsjedateljske prioritete i brzo se prešaltali na upravljanje krizama
i ograničavanje njihovih šteta. To je ono što se očekuje od svakog
predsjedatelja, no jasno je da nisu svi jednako dorasli takvim
zahtjevima, a da su Francuzi svojih ‘pet minuta’ na svjetskoj
pozornici, majstorski iskoristili.
Čak i kad je u pitanju Hrvatska, iako proširenje Unije nakon propasti
irskog referenduma sigurno nije bilo među prioritetima. Francuska je
svejedno uzela u zadatak pospješiti hrvatske pretpristupne pregovore,
jasno u onoj mjeri u kojoj Hrvatska ispunjava mjerila i europske
standarde. Nakon šestomjesečnog tapkanja u mjestu za vrijeme slovenskog
predsjedanja, Francuzi su željeli vidjeti pomak.
I Hrvatska je pod palicom francuskog predsjedatelja ubrzala tempo
priprema, ali francuski predsjedatelj tu se sudara s novim izazovom:
kako uvjeriti Sloveniju da ne može pregovarački proces koristiti kao
polugu za ucjene u rješavanju bilateralnog spora s Hrvatskom ‘oko 25
kilometara granice’.
Francuzi su tjednima u tihoj diplomaciji pokušavali pridobiti Pahorovu
vladu da pristane na posebnu izjavu kojom bi Hrvatska potvrdila da u
pregovaračkim dokumentima ne prejudicira granicu, ali slovensku stranu
to nije zadovoljilo. Kad tiha diplomacija nije proizvela očekivani
rezultat, pregovori su izvučeni na javnu scenu, čime je pritisak na
Sloveniju psihološki pojačan.
Taj pritisak će se nastaviti i nakon što Francuzi predaju predsjedanje
Česima, što se može zahvaliti pravnoj majstoriji kojom su uspjeh irskog
referenduma i budućnost Lisabonskog ugovora vezani upravo za pristupni
ugovor s Hrvatskom. Pošto je to prvi idući dokument koji mora ići na
ratifikaciju u sve parlamente, Francuzi su smislili da se upravo tom
ugovoru prilijepi dodatak kroz koji će Irci dobiti jamstva potrebna da
bi i oni potvrdili Lisabonski ugovor.
Zato i strani diplomatski krugovi prognoziraju da Ljubljana neće moći
još dugo stajati sama nasuprot 26 ostalih članica, što Hrvatskoj
ostavlja nadu da će unatoč trenutnoj blokadi stići završiti pregovore
do kraja 2009. godine.
Hrvatski političari uspijevali su sve dosad izbjeći bilo kakvu javnu
konfrontaciju sa slovenskim kolegama, čime su postigli veliku stvar.
Hrvatska je u sporu sa Slovenijom pred međunarodnom zajednicom
učvrstila imidž konstruktivnog igrača, dok je Pahor ispao ‘bad guy’.
Ali koliko god da ovdašnja službena politika izbjegava reći da se radi
o slovenskoj ucjeni, hrvatski potrošači koji odustaju od slovenskih
proizvoda stvari vide drugačije. Ucjenjivanjem Hrvatske, Slovenija se
izlaže financijskim štetama i lošoj atmosferi u susjedstvu, a granično
pitanje – opet ne rješava.
BEZ KRINKE
Majstorija Francuza
