Uskom i strmom cestom vozimo se prema Gorancima, posebnom južnoslavenskom narodu u područjima Gore, na sjevernim obroncima Šar-planine i tromeđi Kosova, Albanije i Makedonije. Autobus vozi uglavnom u prvoj ili drugoj brzini uzbrdo, cijelo vrijeme cestom širokom samo za jedno vozilo. Penjemo se sve više prema naselju na 1800 metara nadmorske visine u kojem žive Goranci.
Pitam se kakav je život na takvim visinama. Ljudi žive u Andama, na Tibetu na još većim visinama, no ja se sada prvi put imam priliku susresti s pravim planinskim ljudima. I dok vozač polako i pažljivo prolazi velike zavoje, ja molim Boga da ne naiđe vozilo iz suprotnog smjera. Naime, znajući da bi mimoilaženje bilo nemoguće, jedino što mi se tada u glavi motalo jest provalija s moje desne strane koju se nisam usudio ni pogledati. Istog trena shvatio sam i zašto su mi ljudi u Prizrenu, kad sam ih upitao koliko ima do sela Broda kod Dragaša, odgovorili osam sati hodanja – to je zapravo najsigurniji i najlakši način dolaska do tog sela.
Nakon sat i pol vožnje prešli smo 45 kilometara od Prizrena prema jugu Kosova. Zastali smo pred selom Brodom i tada sam pomislio kako je našoj avanturi došao kraj. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Kondukter je izišao iz autobusa i metlom podigao žice od struje koje su se njihale samo nekoliko metara iznad zemlje. Toliko su se nisko vijorile da naš visoki autobus nije mogao proći. Dok je kondukter žice pažljivo držao metlom visoko iznad svoje glave, vozač je dodao gas i tako smo prošli ovu prepreku.
Ulice u Brodu toliko su uske da se autobus doslovce provlačio kroz njih. Kroz prašnjavi prozor ugledao sam bijelo obojene kuće, stado ovaca kako mirno pase i konja u galopu. Mještani ovog sela poslije su mi rekli kako ovdje ima više konja nego automobila.
Tada ugledah dva sredovječna čovjeka kako nešto skupljaju lopatom. Izlazim iz autobusa i prilazim im pa shvaćam da oni zapravo skupljaju – kravlju balegu. Lopatom je stružu sa zemlje i pažljivo slažu u tačke.
– Što će vam ta kravlja balega – pitam začuđeno.
Muškarci zastaju, naslanjaju se na lopate i uzvraćaju protupitanjem:
– A jesi li ti kad spavao zimi na 1800 metara nadmorske visine?
– Nisam, ja sam iz Libanona, odrastao sam na 0 metara nadmorske visine, a danas živim u Zagrebu. Ne sjećam se ni kada sam se zadnji put popeo na Sljeme.
– E vidiš, prošle je zime ovdje bilo -45. A drva baš i nema.
– Pa dobro, al' što će vam balega?
– Nju sušimo i njome ložimo vatru. Odlično grije. Vidim da niste baš upućeni. Nije lako živjeti u Brodu. Zimi se temperature spuštaju debelo ispod nule, snijeg prekrije čitave doline. Po nekoliko mjeseci znamo biti odsječeni od svijeta pa nam KFOR mora helikopterom bacati hranu da prezimimo. Ali, hvala Bogu, danas je još dobro. Imamo asfaltirane putove, struju, telefon i internet, ali nije uvijek bilo tako.
Napuštam skupljače balege i odlazim dublje u selo. U Brodu ima oko 600 kuća, ali svega u 200 ima Goranaca koji tu stalno žive. Pasivan kraj, idealan za bavljenje stočarstvom, ali i planinskim turizmom, u ovo doba godine gotovo je prazan. Goranci, kako su mi rekli, ne vole zimu jer ona im, osim hladnoće, donosi i samoću. A ona bol za najmilijima koji su trbuhom za kruhom otišli iz svog zavičaja. Posljednji, rijetki koji u ovim vrletima čuvaju stoku, višesatnim hodom ili na konjima odnose mlijeko do otkupne stanice. Iako je mnogo sela na Šar-planini u kojima žive Goranci u kojima skoro i da ne živi nitko, u Brodu ima i kuća u kojima se još uvijek može čuti dječji glas. Brod je postao i prava turistička atrakcija. Godišnje ga posjeti nekoliko tisuća ljudi iz cijelog svijeta.
Uglavnom su tu stare kuće sagrađene još za vrijeme osmanske vladavine, a one su i najveći mamac turistima. Soga ovo selo ima čak i svoj hotel – Arxhena.
– Vidite i sami da situacija nije dobra. Mladi ljudi odlaze jer nemaju nikakve perspektive. Mi Goranci smo kao cigani čergari, svugdje nas ima – govori Mursel, prosijedi starac sjedeći pokraj izvora vode.
– Popijte našu vodu. Ovo je najzdravija voda. Mi Goranci svi živimo i više od 100 godina jer živimo zdrav život. Istina da nam se raspoloženje mijenja kao i godišnja doba. Po zimi smo jako tužni i depresivni, a u proljeće procvjetamo kao i cvijeće. Naši mladi, koji žive i rade u inozemstvu, u Brod se vraćaju samo nekoliko puta godišnje. Ako zbog posla ne stignu doći prije, pronaći će vremena barem toliko da se vrate u Brod jednom godišnje, i to gotovo sigurno u proljeće, na Đurđevdan ili ljeti. To je vrijeme kada Brod oživi, u mnoštvu boja s ljudima odjevenima u živopisne narodne nošnje – govori Mursel pitajući me odakle sam porijeklom.
– Iz Libanona.
– Pa mi smo onda susjedi.
– Kakvi susjedi?
– Naši starosjedioci i povjesničari tvrde da smo mi Goranci došli iz Sirije, iz grada Alepa. Čak o tome postoji i nekakav pisani dokument na arapskom. Kad ste dolazili, sigurno su vam kazali kako tu u blizini postoji i selo Halepovci (Alepovci) – govori Mursel pokušavajući nas uvjeriti kako govori istinu da Goranci nisu ni Srbi ni Makedonci ni Bugari, ali ni Albanci.
Pismo iz Damaska
Murselova teza proizlazi iz pronađenih dokumenata koji govore o porijeklu Goranaca. Naime, tijekom križarskih ratova iz Sirije je na prostor Povardarja, a kasnije i Gore, stigla velika skupina iseljenika, pretežno zanatlija. Kako su mahom bili iz provincije i grada Alepa, njihovi današnji potomci još čuvaju obiteljsko ime Halepovci. Ima ih u Mlikama, Kruševu, Dragašu i Restelici. Isto tako ih ima i u Prizrenu gdje su kovači i zanatlije. Ima ih i u drugim dijelovima Kosova i Makedonije. Ovu tezu potvrđuje i dokument koji je iz Damaska 1995. godine poslalo ministarstvo vakufa Sirijske Arapske Republike, a koji u prijevodu glasi: "Mi, Muftijstvo okruga Alep u Sirijskoj Arapskoj Republici potvrđujemo da je obitelj Al-Aga jedna čvrsta i drevna obitelj koje se nekoliko članova iselilo 1095. godine i nastavljeno je njihovo iseljavanje do 1291. godine i sagradili su džamiju u selu Mlike da im bude mjesto za obavljanje vjerskih obreda. Na osnovi toga ova je džamija zaista vlasništvo ovih obitelji, odnosno arapskih muslimanskih iseljenih obitelji i nije od osmanlijskih građevina. Mi potvrđujemo njihovo vlasništvo i molimo nadležne da im u tome pomognu."
Potvrdu ove teze o porijeklu Goranaca potražili smo kod hrvatskih povjesničara, ali oni nisu htjeli ulaziti toliko duboko u povijest.
Zahvaljujući tome što se nisu žurili modernizirati, Goranci su uspjeli sačuvati svoju kulturu i tradiciju. Dugo su bili odsječeni i nepristupačni, kako zbog geografske izoliranosti, tako i zbog načina života. Zbog udaljenosti ovoga područja od glavnih putnih pravaca još su uvijek u velikoj mjeri očuvani elementi govornog jezika iz 18. stoljeća, pa i elementi staroslavenskog jezika. Jezik kojim govore je također vrlo karakterističan. Goranski, ili kako ga najčešće zovu našinski jezik, zapravo je varijanta srpskog staroštokavskog dijalekta s nekim staroslavenskim elementima. Tim jezikom govori se barem jednom ili dva puta godišnje kada se Goranci tradicionalno okupljaju u Gori.
Goranci su islamske vjeroispovijesti (muslimani suniti). Osim na Kosovu, ima ih u devet sela sjeverne Albanije, uz granicu s Kosovom. Prema općinskim podacima, na području Dragaša i okolice ima ih 13.000 te oko 12.000 po drugim državama. Goranci se u Brodu tradicionalno bave stočarstvom, uzgojem ovaca, a imaju i nešto krupne stoke.
Uvjerili smo se da je tipična goranska hrana ovčji sir, sličan parmezanu, ali mekši. Za nas su pripremili bureke, baklave i piće zvano boza koje prave od brašna i šećera.
Za Gorance se uglavnom zna kao za dobre slastičare. Njihovim orijentalnim specijalitetima sladio se i kralj Petar I. Karađorđević za koga je radio tada čuveni slastičar Azir Pelivanović, po kojem su i čuvene slastičarnice „Pelivan" dobile naziv. Poznati su i po crvenim ušećerenim jabukama.
Zbog sličnosti s albanskim prezimenima, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, nekoliko goranskih lokala na području Srbije, ali i na Kosovu, ondje gdje živi pretežno srpsko stanovništvo, našlo se na udaru srpskih radikala. Naime, 1946. godine za vrijeme Informbiroa izvršen je pokušaj albanizacije nad goranskim stanovništvom pa su dekretom zamijenjena prezimena koja su do tada imala završetak na ić onim s albanskim završetkom. Ali, kako mi je rekao Mursel, „kao što su Goranci primili islam, a nisu postali Turci, tako su primili i albanska prezimena, a nisu postali Albanci, sačuvali su svoj jezik, kulturu i običaje".
Goranci su posebni po govoru i običajima. Nevjerojatno je kako imaju sličnosti s alavitima u Siriji. Iako su muslimani, oni slave i pravoslavni i katolički Božić, Uskrs, Mitrovdan i Đurđevdan. Objašnjavajući zašto slave i kršćanske blagdane, kažu da je to uspomena na običaje predaka i njihovo poštovanje jer znaju da su nekada bili kršćani. Goranci to ne kriju. Isto tako poste, slave i Ramazanski i Kurban-bajram, odlaze u džamiju na molitvu, a svoje mrtve pokapaju po običajima muslimana.
Feštaju po tri dana
Za Đurđevdan Goranci planiraju dolazak u Goru čitave godine, a na to ih "obvezuje" njihova jedinstvena poslovica "ke da si da si, za đuren doma da si". To je prilika kada se obitelji i prijatelji ponovno okupe na jednom mjestu kako bi se proveselili, da im djeca ne zaborave svoje korijene i običaje, ali i jezik. Isto tako, prema goranskim običajima, na taj dan mladi upoznaju svoje buduće životne suputnike. Đurđevdan se u Gori slavi više dana i svaki dan u nekom drugom selu.
U nekim selima, kažu mi, mladići se odijevaju u žensku nošnju i organizira se prava kazališna predstava, najčešće imitacija svadbenih ceremonija. Ovaj običaj potječe još iz turskih vremena. Budući da su Turci u vojsku uzimali mušku djecu, seljani su se dosjetili pa, kada bi muško dijete odraslo, odijevali bi ga u žensku nošnju sve dok ne prođe vrijeme za novačenje. Običaj je ostao pa se i danas uz Đurđevdan obilježava i Džambala.
Za stanovnike Gore Đurđevdan je dan ljubavi, cvijeća, prijateljstva i pomirenja. To je dan kada se najveći broj djevojaka i mladića zaljubi i poslije vjenča. Isto tako, tog dana se u Gori dogovaraju svadbe, koje se održavaju ljeti, i to uz iste običaje, pjesme i nošnju kao i stotinama godina prije.
– Brak slavimo tri dana, a kako i ne bismo kad su nam žene lijepe – kroz smijeh nam kažu.
Doista, Goranke su prelijepe, svijetle puti i nebeskih očiju, skladno građene. Na glavama tradicionalno nose bijele marame. Ženska goranska nošnja ima sličnosti s nošnjom bugarskih muslimana Pomaka, to su tradicionalne duge crne jakne ukrašene zlatnim vezom. Fascinantna je njihova tradicionalna tkana nošnja koja je pažljivo napravljena poput umjetničkog rada. Zasigurno je jedna od najljepših tradicionalnih nošnji na Balkanu. Kroz stoljeća se i sama mijenjala, a najradikalnije promjene doživjela je u posljednjih tridesetak godina.
– Važno mjesto u nošnji ima takozvana kapa koja je sačinjena od dukata. Nekoć su ti dukati bili kovanice Osmanskog Carstva jer je u to vrijeme to zlato bilo atraktivno, a danas je najatraktivniji dukat austrougarski dukat – objašnjava mi starija Goranka.
Tkanje je izuzetno teško i složeno. Objašnjava mi kako izrada samo dijela goranske nošnje, koji je nalik na pregaču, može potrajati i dva tjedna.
Obući se od glave do pete u goransku nošnju (bez kape) koštalo bi nekoliko stotina eura, a trebalo bi otprilike dva mjeseca napornog tkanja. Međutim, postoje znatne razlike između djevojačke nošnje i nošnje udane žene.
Prava revija nošnji može se vidjeti na svakoj goranskoj svadbi koja traje danima, baš kao i dobro raspoloženje. Seoske ulice tada su prepune automobila, a mogu su se čuti i glasovi mlade djece koja govore, uz goranski jezik, i srpski, njemački, francuski, engleski... Svadbe uvijek okupe velik broj ljudi. Pripreme za svadbe su velike jer traju najčešće tri dana. Prema goranskoj tradiciji, svi oni koji izdrže taj tempo cijele će iduće godine prepričavati to onima koji nisu izdržali.
Goranci nisu samo stočari. Među njima ima istaknutih doktora znanosti, ali i uspješnih nogometaša poput Fahrudina Jusufija, nekadašnjeg čuvenog beka Partizana, kao i reprezentativca Srbije Miralema Sulejmanija.
