Čovjeku zdravog razuma ne bi trebalo biti teško shvatiti da zlo ne čuči u obliku slova i nazivu pisma, nego u sadržaju teksta koji se njime piše. Ako s papira, table ili zida vrište glupost i mržnja, za to ne treba kriviti pero, kist i tintu nego zlu ruku i ludu glavu koja njom upravlja. Tako je i s ovom antićiriličnom histerijom u Hrvatskoj.
Razbijanje tabli s "njihovim" pismom, pri čemu se sa zida nužno struse i "naša" slova, ali koga briga, nije baš toliko iracionalno kako se na prvi pogled čini i kako bi to čak i sami čekićari željeli prikazati. Stvar je u tome da se mnogima čini kako netrpeljivost prema jednom pismu ne izgleda pred svijetom, pa ni pred nama samima, baš tako loše i toliko strašno kao netrpeljivost i mržnja prema ljudima koji (i) tim pismom pišu i na čije prisustvo u nekoj zemlji ili nekom gradu to pismo podsjeća. I zato je kod nas postalo prihvatljivo i razumljivo napadati pismo, kad se već ne smije ljude.
Ta se istina ponekom prosvjedniku ipak otme iz srca i s ustiju pa se na radiju moglo čuti čovjeka koji je ojađen ćirilcom, ali govori da nema ništa protiv Srba, da nema ništa protiv toga da oni žive u Vukovaru, ali neka ipak ne traže previše.
Izraz "antićirilično raspoloženje" dobio je tako u Hrvatskoj legitimitet premda je to samo ublaženica za "anstisrpsko". Potvrdio je to i osječki gradonačelnik i nekadašnji provoditelj mirne reintegracije Vukovara i hrvatskog Podunavlja Ivica Vrkić. Rekao je da su mu neki u Vukovaru prigovorili da je on kriv što su Srbi tamo ostali.
Svi naši nezavršeni ratovi
"Naravno da sam im odgovorio da nisam kriv, već zaslužan što su ostali, pod pretpostavkom da poštuju hrvatsku državu", nastavio je na tu temu Vrkić i odveo razgovor na skliski teren utvrđivanja kriterija prema kojima se ocjenjuje tko i koliko poštuje ili ne poštuje hrvatsku ili bilo koju drugu državu. U istinski slobodnom, uređenom i demokratskom društvu kriterij može biti samo jedan: poštivanje i pridržavanje zakona te države. No, Vrkić je i krivnju za razbijanje ploča s ćiriličnim slovima svalio na Srbe koji "sporo prihvaćaju hrvatsku stvarnost", koji "nisu spremni pomoći" u traženju nestalih i poginulih i "nisu spremni sudjelovati u koloni sjećanja" pa zbog svega toga Hrvati u njih nemaju povjerenja.
Što milom, što silom, mi Hrvati dosegli smo ipak civilizacijsku razinu na kojoj je neprihvatljivo vrijeđati, progoniti, zlostavljati, protjerivati i ubijati ljude zbog pripadnosti nekom narodu, ali ne moramo zato trpjeti i njihovo pismo u Vukovaru.
Da to nije samo stvar Vukovara pokazali su bez uvijanja oni koji su u znak podrške bezćiriličnom Vukovaru na zidu srpske pravoslavne crkve u Dubrovniku jednostavno i jasno ispisali "Srbe na vrbe". Jednako jasni bili su i oni koji su neku noć pokušali zapaliti prostorije Vijeća nacionalne srpske manjine u Splitu. Bilo je žalosno na Hrvatskoj televiziji gledati predstavnicu tog ureda dok objašnjava kako su i oni na svojim prostorijama imali pravo staviti natpis i na ćirilici, ali eto nisu. Prozor im je ipak razbijen.
Nisam Vukovarac, ali i meni je kao Hrvatu taj grad simbol, a njegovo ime jednako važno i veliko i na latinici i na ćirilici. Ali, ono što doista smatram uvredom Vukovara i njegovih živih i mrtvih onda je to ime grada ispisano na ustaški način, s nedvosmisleno ustaškim, pa još i križem okićenim ušatim slovom U koje može značiti samo jedno: ustašku mržnju prema Srbima.
Ljudima u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara i pokretu "ne ćirilici" mora biti jasno da su slova samo simboli i da je netrpeljivost prema ćirilici mnogima dobrodošla krinka za mržnju prema narodu koji se tim pismom služi i čija ga djeca uče. Nemojmo se praviti ludi: ne ćirilici u Vukovaru poruka je Srbima da budu kuš dok ne smisle način iskazivanja poštovanja prema hrvatskoj državi kojim će vratiti povjerenje Hrvata. To je stav koji ukida ljudskost, to je stav koji ljude ponovno svodi samo na nacionalnost i oduzima im sva druga svojstva, to je stav zbog kojeg ratovi na našem tlu nikada ne završavaju.
Naravno, kao i u svemu ostalom, i iz ove situacije i stanja duha postoji i drugi izlaz, osobito za nas Hrvate.
Ako već težimo osjećaju zajedništva i snažnog nacionalnog identiteta, mogli bismo biti pametni i veliki ljudi koji na svojim žrtvama, boli te pretrpljenim nepravdama i nesrećama gradimo život i zemlju u kojoj će mržnje napokon presahnuti.
Mogli bismo napokon u povijesti pokušati zlo liječiti dobrim, boriti se protiv primitivizma učenjem. Mogli bismo, na primjer, razmišljati o djeci koja su prošlog ponedjeljka posvuda, pa i u Vukovaru, oboružana bilježnicama, knjigama i olovkama krenula prvi put u školu. Mogli bismo se pitati što sijemo u te male glave dok tvrdimo da je jedno pismo prihvatljivije od drugog te da je čitanje samo jednog umjesto dva pisma stvar hrvatskog nacionalnog ponosa i vrline. Mogli bismo i jednom hoćemo, ali nije još vrijeme da se oprostimo od svojih rana, od svoje nesreće i uvrijeđenosti.
Monetizacija mržnje
Mogli bismo se mi Hrvati jednom početi ponašati i kao pravi kršćani, što statistički većinom jesmo. Jednom će nas na to možda pozvati i Crkva, ali ne još. Molit ćemo mi i postiti skupa s papom za mir u Siriji i čitavom svijetu, ali nije još vrijeme da odustanemo od vlastitih starih podjela. Previše smo pretrpjeli, težu nam je sudbinu povijest namijenila nego bilo kojem drugom narodu u ovom dijelu svijeta da bismo se oslobodili uskogrudnosti i osjećaja manje vrijednosti koji se liječi mitovima.
Predugo su, čitavih pola stoljeća komunisti i marksisti ovdje propisivali kako se voli domovina i osuđivali u ime naroda protunarodne i odnarođene elemente. Red je zato da još barem dvadesetak godina nekadašnji posao centralnih komiteta obavljaju biskupi, da razlučuju hrabrost od kukavičluka, domoljublje od izdaje, zločin od junaštva i zločince od žrtvi. Neka sada malo vlast vidi kako je to kad te proglase nenarodnim i protunarodnim. U ime naroda, dakako!
Mogli bismo mi Hrvati iznjedriti i takve političare pa izabrati i takvu vlast koja će znati razgovarati s ljudima i koja neće ploče po svojim uredima vješati prije zore i onda ih čuvati specijalnim jedinicima. Mogli bismo, ali nije još vrijeme. Daleko smo još od toga da priznamo kako smo i za pravedne ciljeve ubijali nedužne i činili zločine, nismo još do kraja iživjeli sve mržnje. Bit ćemo mi jednom velik, pametan, plemenit i slobodan narod. Možemo mi to i želimo. Ali nije još vrijeme jer sve se te mržnje još uvijek mogu fino monetizirati u politici. Za dvadesetak godina testirat ćemo se ponovno na ćirilicu, a onda ćemo vidjeti kako i kamo dalje.
