Iz rakursa građanina koji svakog dana iznosi smeće, koji redovito hodočasti u dućan i kupuje maline i grincajg na tržnici, koji tu i tamo navrati u kvartovski kafić i koji se u četvrtak popeo na zagrebačku Šalatu da uživa u “operi pod zvijezdama”, hrvatska zbilja u ljeto 2012. ne djeluje tragično, ali izaziva zebnju. Što će biti s tim našim kroatskim svijetom sada kad je već i posljednjem optimistu jasno da trenutno državno vodstvo ne zna ni što bi s nama, ni što bi sa sobom.
Ne spadam u paničare, hladan sam k’o špricer, no i moj je umjereni optimizam na velikoj kušnji otkad sam neki dan, u kontekstu razgovora o odlascima ministara iz Vlade, čuo kako premijer Zoran Milanović kaže: Da, ljudi odlaze, pa što, i ja sutra mogu otići! On može otići! Ako ga tko naljuti, krivo pogleda ili mu se ne svidi šara na sugovornikovoj kravati, on odlazi! Dragi moji, stojte mi dobro, odoh ja! I nema ga više.
Prestar sam da bih od političara išta očekivao, pa sam se maločemu nadao i od ovih Milanovićevih. U jedno se ipak jesam ufao, da neće lako odustati. Najviše zbog samoga Milanovića koji je nastupio kao čovjek komu je uistinu stalo do akcije i koji hoće rezultate. Čak sam mislio da nije najvažnije slažem(o) li se s njim ili ne, nego da je najbitnije da djeluje i da nas sa svojom ekipom počne izvlačiti iz velikih teškoća u kojima smo se našli i kao društvo i kao država. U tom sam ga smislu, premda na izborima nisam bio za njega, u ovoj rubrici nutkao da uzme vlast koju su mu građani povjerili i počne vladati. A on sad mrtav-hladan kaže da i on sutra može otići!
Kako da nas ne zazebe oko srca! Ne zbog Milanovića, nego zbog toga što više nema vremena za odlaske i nove početke, za odustajanje i neodlučnost. Vremena ima samo za brzo, odlučno, pametno, usklađeno, smireno i efikasno djelovanje. Premda se iz onoga što Milanović i njegovi ministranti (ne) rade vidi da vlast nema ni plana ni vizije, građani samoga Milanovića još nisu posve otpisali. Što se dobro vidi i iz vrlo raširenog mita o tome da Hrvatskom ne vlada Vladin predsjednik, nego njezin potpredsjednik (na kojega sad svi masovno bacaju kamenje, pa neću i ja).
Naravno da to nije točno, kao što nije bilo točno ni vjerovanje logoraša u nekadašnjoj Jugoslaviji da drug Tito ne zna kakve se nepravde njima čine, jer da zna, oni bi odmah bili oslobođeni. Milanović sve zna i sve vidi i ništa se (važno) u državi ne događa bez njegova znanja. No, prava je nesreća u tome što Milanović zapravo nema što kontrolirati, jer se, ponajprije njegovom voljom (ili njegovom pasivnošću, svejedno je) ništa i ne događa. Pa ipak, prebacujući odgovornost za takvo stanje na nekoga drugoga, građanin poručuje Milanoviću da mu još nisu uskraćeni svi krediti.
Na Milanoviću je da napokon počne raditi: ako je već došao praznih ruku, neka ih sad zaposli. Ako se već sam ne razumije u gospodarstvo, neka prokrči prostor onima koji se razumiju. I neka odmah promijeni krojača, pa da napokon i vanjštinom počne sličiti eu-premijeru.
Prije dva mjeseca čuo sam čovjeka koji je uvjereni SDP-ovac s pedigreom (partizanska obitelj, sve redom članovi Saveza komunista u Jugoslaviji) da mu je žao što je glasovao za SDP. Nije mi bilo smiješno.