Radimir Čačić, kad već nije mogao biti premijer, izmuzao je od Zorana Milanovića da u Vladi svakako bude tituliran kao prvi potpredsjednik Vlade. I ne daj Bože da netko zaboravi u oslovljavanju ili pisanju na to da je on “prvi”. Ali on ne samo da se ponaša kao “prvi”, nego se ponaša kao da je premijer, kao da je njegova Vlada, kao da su državna poduzeća njegovo privatno leglo, kao da je cijela Hrvatska njegov privatluk koji mora biti sretan i zadovoljan da ima takvog ekonomskog maga koji će nas sve usrećiti i obogatiti.
Dobro, mala isprika Čačiću. Nije samo on takav, cijeli je HNS klijentelizam podredio svim drugim interesima, od koalicijskih do državnih i nacionalnih. Kao što je i klijentelizam pogubna konstanta hrvatske politike. Ništa drukčije nije ni s HDZ-om, a ni SDP nije imun na uhljebljivanje svojih kadrova po klanovskom principu.
No Čačićevo kukavičje jaje, pokušaj imenovanja Srećka Ferenčaka u Nadzorni odbor Janafa, samo je još jedan pokazatelj kako Milanović nema autoritet koji bi trebao imati kao šef pobjedničke stranke, a onda i kao premijer. Jer da ima autoritet, onda Čačić ne bi s Ferenčakom išao mimo njega, niti bi Milanović za tu podmetačinu doznao od svojih prijatelja. Milanović pokušava ostaviti dojam čovjeka s autoritetom, ali taj dojam možemo zahvaliti u prvom redu njegovu bahatom stavu, a ne stvarno izgrađenom autoritetu. Zato i ne čudi ponašanje R. Čačića, koji Milanovića zacijelo drži nužnim zlom i “malim od kužine”, možda i balavcem. Također ne trebaju čuditi izleti Slavka Linića i najave koje su suprotne premijerovim, i tako se mogu nabrojiti i drugi primjeri koji ne idu na ruku Milanoviću.
I u tome je velika razlika između SDP-a koji je na vlasti kao premijer vodio Ivica Račan, i današnjeg s Milanovićem na čelu. Račan nije dobio vlast 2000. zbog zasluga i perfektnog programa, nego zbog činjenice da je onakav truli HDZ morao otići s vlasti. Pobjeda je došla po inerciji. Ali Račan je bio autoritet, na okupu je držao SDP, a ako je i bilo pokušaja skretanja, on je znao solo igrače vratiti na kolosijek, primjerice Milana Bandića koji je vrlo brzo počeo solirati nakon što je 2001. postao zagrebački gradonačelnik. Račan mu je poslao poruku da ga bez problema može srušiti ako se ne bude disciplinirao. I Bandić se smirio. Račan nije bio baš neki radnik, nije bio od onih koji su izgarali na poslu, više je volio ležerno, ali bio je autoritet. U SDP-u njegova je najčešće bila zadnja, iako to baš i nije bilo u demokratskom duhu. Ali tako se SDP držao na okupu.
Račan je imao veliku priliku nešto promijeniti, ali priliku je izgubio, što zbog vlastite velike neodlučnosti i čestog beskrajnog taktiziranja, što zbog šesteročlane koalicije na čije je držanje pod kontrolom gubio najviše vremena. Više se bavio smirivanjem strasti u koaliciji i zadovoljavanjem mnogobrojnih apetita, a manje premijerskim poslom. Zato je izbore i izgubio 2003., i nije pristajao na nagovore stranačkih kolega da pokuša sklopiti koaliciju s kojom bi možda ipak dobio mandat. Bio je rezolutan da više ne želi ponoviti izgubljen mandat s takvom koalicijom.
Račan je otišao, SDP ostao obezglavljen, nije se povukao nakon gubitka, nije otvorio prostor za izbor novog vodstva kao u demokratskim zemljama, nego je izbor uslijedio nakon njegove smrti. I u orbitu je izbačen Milanović koji ni u stranci nije uspio zadobiti autoritet. Jer dok su drugi u stranci dolazili na posao već oko osam ujutro, on se pojavljivao oko 11, a dva sata kasnije već ga nije bilo. Radišnost niskog intenziteta. Autoritet se ne gradi na galami, bahatluku, odbacivanju ljudi, klanovskom okruživanju... Autoritet se gradi znanjem, sposobnošću, načinom ophođenja s ljudima, radom... Milanović je također dobio izbore inercijom kao i Račan, a ne zbog programa. Ali ima veliku šansu nešto promijeniti na bolje. Pitanje je samo je li za to sposoban.
Alo čovjek ni u stranku nije dolazio na vrijeme njemuje jutro u 12h, teška ljenčuga..