Slobodan Milošević jedan je od najznačajnijih državnika 20. stoljeća!
Stoji to u Programskoj deklaraciji 7. kongresa Socijalističke partije
Srbije, što je održan u prosincu 2006. godine. Tu istu stranku danas
guraju Borisu Tadiću kako bi njegova koalicija zasjela na vlast, a ne
radikali i Vojislav Koštunica. Čak i Tadić priželjkuje SPS, samo da
njegovi budu na tronu, pa makar koalirali i sa samim vragom. To
je zapravo pravo lice Srbije. Ta država i njezina politička elita nikad
nisu dokraja raskrstili s Miloševićevom politikom.
Istina, na kraju su ga uz svesrdnu pomoć Amerikanaca svrgnuli s vlasti
i kasnije izručili Haagu. To bi, međutim, bilo isto kao da su Saveznici
nakon Drugoga svjetskog rata osudili Hitlera zbog njegove genocidne
politike, ali da uz njega nisu pomeli svu infrastrukturu koja je
služila za izvršavanje njegovih planova, prije svega njegovu
Nacionalsocijalističku stranku.
Istina jest da su mnogi Hitlerovi pomagači izbjegli pravdu i da u
Njemačkoj, osim Nürnberga, nije bilo velikog suđenja nacističkim
zločincima. Ali na životu nije ostalo ništa od Hitlerove infrastukture,
dok današnji neonacisti djeluju u svojevrsnoj ilegali.
U Njemačkoj se i te kako pazi da netko ne podigne ruku u Hitlerovu
stilu, a o nacističkom znamenju ne treba ni govoriti. Njemačka se
iskreno ispričala za Hitlerove zločine, posebice Židovima, a i još
danas otplaćuje odštete žrtvama i njihovim obiteljima, kao i Austrija.
Miloševićeva politika bila je također genocidna, a oslanjao se na SPS,
JNA, paravojske, Srbe u Hrvatskoj i BiH... Pozivanje SPS-a u Tadićevu
koaliciju, koja slovi kao prozapadna, europski orijentirana, bezočna je
pljuska svim žrtvama srpske agresije. Srbija, na žalost, nije prošla
katarzu kao Njemačka, jer inače SPS više ne bi postojao i danas
lamentirao o socijalnoj pravdi, a ta ista stranka s Miloševićem na
čelu, kojega se očito nije odrekla, nepovratno je unazadila Srbiju.
No to nije samo šamar drugima nego i samoj prodemokratskoj Srbiji i
nekadašnjoj srbijanskoj oporbi. Zar su svi zaboravili politički
motivirana ubojstva, recimo Ivana Stambolića i Slavka Ćuruvije? Ili
pokušaje ubojstva Vuka Draškovića koji danas stoji uz Tadića? A Zorana
Đindića kojega su ubili bivši Miloševićevi specijalci? Ili prijevare s
izborima zbog kojih je oporba bila na ulicama?
Dakako, vremena su druga, političke okolnosti u srbijanskom okruženju
drugačije od onih 1945., ali sve to neće pomoći Srbiji dok ona ne prođe
vlastitu katarzu. SPS može s radikalima, to mu je prirodno okruženje,
kad već nije zabranjen, a sve drugo je najobičnija politička blamaža i
kamuflaža. I pljuvanje po svim Miloševićevim i SPS-ovim žrtvama, od
Slovenije do Kosova.
U POVODU
