Znalo se da će se s prvim danima rujna otvoriti teme otprije nekoliko mjeseci, a koje su zatamnile odnose između Crkve – ne samo kao crkvenog vrha, nego i puka Božjeg – i aktualnih vlasti. To su teme zdravstvenog (spolnog) odgoja u hrvatskim školama i prikupljanja potpisa za referendum o unošenju definicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav. Svatko tko se nadao da će ovi mjeseci koji su došli biti pametniji od onih prošlih, očito se grdno prevario.
Naime, Ministarstvo prosvjete u zdravstvenom je odgoju napravilo više-manje kozmetičke promjene pa se odustalo od, primjerice, literature koju su osporavale građanske udruge katoličke provenijencije, a neke su se “škakljive” teme odgodile za više razrede i naraštaje. Time je formalno zadovoljena tzv. javna rasprava, ali nije uvaženo ono što je bilo u biti zahtjeva djece roditelja katoličke provenijencije, a to je da se spolnom odgoju omogući alternativa, koja će tu djecu poučavati istim onim vrijednostima kako ih uče doma.
Može se, dakle, očekivati da će se sukob oko zdravstvenog odgoja dalje nastaviti i to zato što je jedna strana, odnosno vlast odlučila isključivo slušati sebe i svoje argumente, oglušivši se na zahtjeve one druge.
S potpisima za referendum nešto je drukčija situacija jer je teško ignorirati ih u tako golemom broju pa se isprva krenulo s metodom prokazivanja i blaćenja, ponajviše kako bi se dokazalo da potpisi nisu autentični, a zatim i da je zahtjev sam po sebi protuustavan. Premda je na tzv. slučajnom uzorku ustanovljeno da su potpisi ipak (nažalost nekih, a na radost mnogih!) autentični, sumnja kojoj su izvrgnuti još nije minula pa nitko sa sigurnošću ne može reći da legalni zahtjev za referendumom neće na koncu biti i politički opstruiran.
Novi mjeseci, dakle, ne donose ništa novoga. A mogli su. Primjer za takvu mogućnost došao je, zapravo, iz samoga vrha vlasti. Slučaj kninske primalje Jage Stojak, koja je nelegalni otkaz dobila zbog priziva na savjest jer nije željela raditi pobačaje, otvorio je, zapravo, vrata i pokazao put kako se mogu rješavati takvi i slični problemi, a koji su u trenu u stanju uzvitlati svjetonazorsku prašinu u odnosima između vlasti i velikog dijela građana.
U tom se slučaju najtrezniji pokazao, naime, Milanovićev ministar zdravlja dr. Rajko Ostojić, koji je na vrijeme shvatio da se ne radi ni o svjetonazorskom ni ideološkom pitanju te da nema potrebe ni za kakvim političkim obračunom. Riječ je, naime, o univerzalnim pitanjima, odnosno onima koji su obuhvaćeni općim i elementarnim ljudskim pravima. I postupio je jedino kako je mogao, tj. naložio je da se primalji ukine otkaz i da se vrati na posao.
Slično se, ako ne i na vlas isto, može pristupiti i otvorenim pitanjima oko spolnog odgoja i potpisa za referendum, jer ulaze u okvir univerzalnih i ljudskih prava kršćana i katolika, ali i ostalih vjernika u ovoj zemlji. Radi se, naime, o općim ljudskim slobodama, od slobode i prava izbora do odgoja djece i prava na glas. Mudrost kojom se poslužio ministar Ostojić ne bi trebalo odbaciti ni u traženju pravednog i poštenog rješenja niti za te dvije stvari. Jer je to put do iskrenog i pravog dijaloga za kojima u ovome trenutku čezne i crkveni i politički vrh.
