A sad ću vam reći nešto što smijete citirati, dramatično je novinarima
nakon jednog opsežnog brifinga najavio potpredsjednik Vlade Damir
Polančec. Novinarski auditorij u sekundi se pretvorio u uho, oko i
mikrofon. Što će Poli napokon izustiti “on the record”? A Poli, sav
ozaren, objavljuje: “Sutra idem na godišnji odmor!”
Jasno da to nije bila ona vrsta ekskluzive koju su novinari očekivali u
trenutku kad je politička sezona tonula u mirovanje. No Polančecova je
objava bila ekskluzivna u drugačijem smislu. Nije, naime, običaj da
političari kažu: od tada do tada sam na godišnjem odmoru! Nema me.
Mijenjat će me ta i ta osoba.
Baš suprotno, na godišnji kao da se ide u tajnosti. Valjda u strahu da
javnost ne bi dobro primila to da se i članovi Vlade moraju odmaknuti
od obveza, odvojiti vrijeme za obitelj i sastati se sami sa sobom.
Prošlog je tjedna većina ministara bila na godišnjem odmoru, s kojeg su
se nakratko vratili ovaj tjedan. I premijer se vjerojatno ljuljao
negdje na pučini. Ali, spikeri Banskih dvora inzistirali su na verziji
da Vlada radi te da se na godišnji odlazi tek poslije 5. kolovoza.
Ne razumijem dokraja razloge za takvu mistifikaciju nečega što je,
uostalom, zakonsko pravo svakog zaposlenika. Jer, i kad su ministri na
godišnjem odmoru, to ne znači da ih se ne može gotovo u svakom trenutku
povući natrag na Markov trg. Ili da mogu posve bezbrižno ugasiti
mobitele.
Otkako su mobiteli općenito postali nezamjenjiv pribor, nekima važniji
od olovke ili, recimo, četkice za zube, to nepisano pravilo dostupnosti
odnosi se na svakoga u svijetu politike i biznisa. Pa i na samog
premijera, čija je linija, čini mi se, također uvijek otvorena, i to ne
samo za Angelu Merkel i Barrosa.
Tranzicija je u nepovrat odnijela sa sobom one sjajne godišnje odmore
od mjesec dana. Preživjela je samo neka njihova rudimentarna forma
godišnjeg od tjedan ili dva, najviše tri, a i to valjda pred odlazak u
penziju i za one “lako zamjenjive”. Ni s tog stajališta, dakle, nema
opasnosti da bi zemlja upala u kaos kad bi ministri objavili da su,
recimo, u kolovozu na godišnjem odmoru, kao što je to praksa u Europi.
Istodobno, tranzicija im je priskrbila još jedan argument u prilog, što
bi se reklo, transparentnih godišnjih odmora.
Dok su nekad, naime, ministri imali po jednog zamjenika, sad ta
funkcija više ne postoji, kao ni funkcija pomoćnika ministra, ali
postoji neograničen broj državnih tajnika, koji su u statusu državnih
dužnosnika i političkih osoba te zapravo kotiraju kao zamjenici
ministra. Pa dok se ministar odmara, uvijek ga još pet-šest osoba iz
tog kruga suradnika može mijenjati.
Ljetna bi sezona tako postala neformalni poligon za vježbanje budućih
ministarskih naraštaja, onako kako je to u drugim poslovnim
hijerarhijama. Dok su glavni šefovi na odmoru, neki “novi klinci”
uzimaju konce u svoje ruke i vode posao.
Ali čak kad bi ovaj pledoaje za “legalizaciju” godišnjih odmora
ministara imao neki učinak, ostaje jedan drugi problem što ga vladajuća
elita dijeli s nama običnim ljudima. Što znači godišnji odmor u
kolovozu, što ga većina ne može zamijeniti za neki drugi termin zbog
prirode posla ili đačkih ferija? Kolovoz je mjesec maksimalne gužve –
na cesti, na plaži, u dućanu, u restoranu... Ide se na odmor u uvjetima
najveće koncentracije uvjeta za umor.
Ako se od toga ne možeš zaštiti ekskluzivitetom privatne palube i
unajmljenog otoka, preostaje još samo jedna varijanta – rano jutro. To
je doba kad turizam, hvala Bogu, spava pa se može slušati tišina, može
se izbjeći kolona na cesti i rep pred blagajnom, a može se i joggirati
uz masline, a da netko za tobom ne viče: “Gospođo, je l’ vas tko
ganja?!”
BEZ KRINKE
Ministri na odmor, ja također
