VL: Navodno ćete zazvati Tuđmanovog duha u jednoj od sljedećih emisija.
LILIĆ: Posljednjih se godina na izborima sve rjeđe spominje Franjo Tuđman, kojeg cijenim kao predsjednika koji je doveo Hrvatsku do neovisnosti i vratio okupirani teritorij. Bilo bi zanimljivo čuti što bi on rekao o današnjim kandidatima za predsjedničko mjesto: većina njih bili su članovi njegovog HDZ-a i najbliži suradnici. Zato ćemo doista pokušati oživiti duh predsjednika Tuđmana. Ako se u Danskoj pojavljivao duh Hamletovog oca, zašto se u Hrvatskoj ne bi zazvao duh oca domovine?
VL: I kako to mislite izvesti?
LILIĆ: Još o tome razgovaramo. Za savjet sam se obratio i redatelju Kreši Dolenčiću, koji u tome ima golemo iskustvo. Režirao je i Tuđmanov i Šuškov sprovod, a postavljao je i operu u Pekingu. Prema tome, sigurno mi može pomoći. Da, režirao je i mimohod na Jarunu.
VL: Kako to da emisija nije rađena za HRT?
LILIĆ: Razgovarao sam s upravom HTV-a o određenom angažmanu u smislu radnoga odnosa. I ja i rukovodstvo HTV-a smatrali smo kako bi bilo dobro da svoju novinarsku karijeru završim gdje sam i započeo prije 30 godina. Po običaju, bio sam neodlučan. Za to snosim krivnju.
VL: Jeste li oduvijek radili samo televizijsko novinarstvo?
LILIĆ: Počeo sam raditi u Plavom vjesniku. Bilo mi je 16 godina. Urednik Plavoga vjesnika bio je Pero Zlatar. Bio sam dopisnik iz Drniša i Šibenika i dobio sam tri zlatna nalivpera kao najbolji dopisnik. A onda nakon vojske, u 20. godini, dobio sam posao na televiziji, naravno, po vezi.
Predstava s Budišom
VL: Tko vam je bio veza?
LILIĆ: Bila je to šibenska veza: Ante Panjkota i Frane Herceg. Vezu je sredio moj otac. Ja sam htio postati glumac, čime je moj otac bio zgrožen: "Kakvi glumci, to su zgubidani" On je bio inženjer rudarstva, očekivalo je da i ja završim neki tehnički fakultet. Nisam bio osobito dobar učenik u Gimnaziji, pa me otac poslao u rudnik. Kao srednjoškolca više me zanimao angažman u omladinskoj organizacijii. Vodio sam programe kao konferansje, a Dražen Budiša pjevao je i svirao saksofon. Odlično je pjevao.
VL: Kakav je bio tadašnji Budišin repertoar?
LILIĆ: Parkovi, parkovi srca grada, parkovi, srca mog, la, la Poslije, upisao sam jugoslavensku književnost. Smatrajući da mi fakultet zapravo i ne treba, to se oduljilo. Studij sam nastavio nakon 12 godina. Imam brata i sestru, i nitko nije bio diplomirao. Kad sam ja napokon pokazao diplomu, moj je otac od uzbuđenja dobio srčani udar i jedva je preživio.
VL: U tih trideset godina, što ste sve radili na HTV-u?
LILIĆ: Bio sam novinar, urednik, voditelj Dnevnika, 1992. glavni urednik, a onda sam dvije godine bio savjetnik direktora Antuna Vrdoljaka
VL: Što radi jedan savjetnik na HTV-u?
LILIĆ: Vrdoljaku sam rekao da neću dolaziti u svoj ured u Dežmanovoj i da neću dolaziti na kolegije, da ću mu pisati izvješća svakih petnaest dana. Prvo izvješće od devet kartica počinjalo je ovako: "Promišljajući odgovorno o svojoj funkciji savjetnika generalnog direktora za program, sjetih se one povijesne uzrečice da pametnom savjet ne treba, a budala ga ne zna koristiti." I onda sam dalje pobrojao što je dobro, što nije dobro, što bi trebalo mijenjati. Tada je jedna skupina poslovnih ljudi kupila Croatia Records, i tamo sam stupio u radni odnos.
VL: Gdje je bila jača cenzura: u komunizmu ili pod HDZ-om?
LILIĆ: Bilo je prilično cenzure u komunizmu, bilo je dosta cenzure i za vrijeme HDZ-a. Zato ja toliko ističem program Za slobodu. Tu nije bilo nikakve cenzure, jer velik dio političara tada je bio u skloništima, a do nas se nije mogao ni doći. Pokosili su sve živo oko zgrade HRT-a i stavili mine. Došao tako prvi sekretar jugoslavenske ambasade na razgovor - Hrvatska je još bila dio Jugoslavije - i ja ga upozorim da ne ostavlja automobil i vozača u dvorištu gdje su mine. U 12 sati zasviralo na uzbunu, vozač iskočio i auta i odnijelo mu nogu Nekoliko mjeseci nitko nam nije mogao prići i mi smo nekoliko mjeseci fenomenalno radili.
VL: Jeste li kao urednik ispunjavali te cenzorske zahtjeve?
LILIĆ: Imam razvijen visok stupanj autocenzure. Osjećajući odgovornost prema tom poslu, mnogo sam tekstova vratio autorima kao urednik Dnevnika. Mislim da je odgovornost mnogo veća na uredniku za ono što će se objaviti, nego na onom tko napiše tekst. Komentar nisam nikada dirao, jer to se ne radi.
VL: I kada je po vama na Televiziji bilo najbolje?
LILIĆ: Imali smo sreću da smo imali generalnog direktora Branka Puharića, koji je vodio sve ratove s politikom. Inače, najbolje razdoblje za novinarstvo bilo je dvije godine prije raspada Jugoslavije. Nitko ništa nije pitao. Druga je stvar što je 1973. nastao pomor u novinarstvu. Na primjer, na HTV-u je radio Mirko Bolfek, koji je vodio čuveni razgovor s Bakarićem, gdje ga je dosta ispljuskao. Bakarić je rekao: "Neće sa mnom razgovarati taj Francuz." Jer, Bolfek je prije bio u Francuskoj, a žena mu je bila Alžirka. Branko Puharić nakon toga ga je unaprijedio za odgovornog urednika dokumentarno-informativnog programa HTV je preživio to razdoblje kada je u Hrvatskoj bila intelektualna, privredna, kulturna sječa. I to je vjerojatno razlog što je zagrebačka TV nastavila s kvalitetnim programom. Imala je kontinuitet, napredovala je, razvijala se. Bila je odlična televizija, osim humorističnih emisija. Humor je doista bio diskutabilan.
Obrad najbolji urednik
VL: Sjećate li se svog prvog Dnevnika?
LILIĆ: Sjećam se. Nikad ga ne bih vodio da se Silvije Hum, koji ga je inače vodio, jednog dana nije napio. Došao je u redakciju u šest sati pijan. Tako su mene odredili. Meni su najave skupljali i nosili na WC. Povraćao sam od straha. Do 19.20 sati bio sam na WC-u. Do tada nikada ništa uživo nisam vodio.
VL: I kako je ispalo?
LILIĆ: Mucao sam, sricao, ajmo reći da je ispalo korektno.
VL: Tko je po vašem mišljenju bio bolji voditelj Dnevnika od vas?
LILIĆ: Po mom mišljenju, do 1990. Obrad Kosovac. I on je patio od velike treme. No, odličan je poznavatelj televizije. Shvaćao je da Dnevnik uvijek mora biti slika: ako nije bilo snimljenog materijala, uvijek je tražio neku fotografiju. Jako dobar urednik Dnevnika. Bila je cijela jedna generacija najboljih urednika Dnevnika: Gradimir Agbaba, Vladimir Fučijaš, Obrad Kosovac i Silvije Hum Gordana Grbić bila je također dobra voditeljica. Istina, došla je na televiziju zato što joj je otac bio dopredsjednik Sabora, ali bila je i jako dobra. Na HRT se dolazilo po vezi, ali se između više ljudi koji su imali vezu ipak birala najveća kvaliteta. Kako sam ja bio kućni prijatelj Gordane Grbić i njezinog tadašnjeg supruga, veli on meni: "Daj, poguraj moju malu." Sve se dogovaralo u birtiji, a onda još na partijskom sastanku. I nakon dva dana, ja kažem: "Gordana postaje urednica Dnevnika". Nakon jedno dvije godine, nju su skinuli s tog mjesta. "Pa kako", ljutila se Gordana. "Isto kao i druge", velim joj ja.
VL: Tako se kadroviralo i nakon 1990.?
LILIĆ: Normalno. Ako mi netko preporuči dvojicu po jednako jakoj vezi, ja ću ipak izabrati kvalitetnijeg. I ja sam došao na HRT po vezi. Ja ne bježim od toga. Ja sam uvijek za vezu. Došao sam po vezi i stavljao sam ljude po vezi. Televizija je zahtjevan posao, radi se danonoćno. Do 1994. nije se gledalo ni kakvi su novci. Naravno da sam preferirao onog koga poznajem i koga mi preporuče da je pametan, pošten, marljiv.
Gaf s Titom
VL: Unatoč tako burnoj televizijskoj povijesti, postali ste televizijska ikona po jednoj rečenici iz 1980., "Umro je drug Tito." Je li točno da ste tu rečenicu vježbali nekoliko mjeseci prije Titove smrti?
LILIĆ: Titovu smrt očekivali smo nekoliko mjeseci. Rečeno mi je da ću tu vijest objaviti na JRT-u. Sa svojom čuvenom tremom, bio sam jako zbunjen, pa sam čitajući opet počinio lapsus. Dana 4. svibnja doznao sam u tri sata da ću morati to pročitati. Tekst je, čini mi se, glasio: "Predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i CK SK Jugoslavije narodima i narodnostima Jugoslavije objavljuje da je umro drug Tito." A ja sam pročitao: "Predsjednik Federativne Republike Jugoslavije..." Ono "socijalističke" sam preskočio.
VL: Jeste li ikad sreli Tita osobno?
LILIĆ: Nisam. Ali sam zamalo postao Titov savjetnik za informiranje. Bio sam na listi kandidata savjetnika za informiranje kao predstavnik iz Hrvatske. Nisam to postao, jer moga prethodnika nisu smijenili kako se očekivalo. Ali htio sam reći drugu stvar. Bujalić je s Titom radio dokumentarac o povijesti Partije. I Tito je u kameru ispričao kako ga je za vrijeme bombaškog procesa 1936. uhitio neki žandar Anzulović. Kada je u Karađorđevu bila projekcija, ondje se zatekao i Branko Puharić, koji je rekao Titu da njegov sin danas radi na HRT-u kao novinar. Tito je tražio da se izbaci taj dio njegovih sjećanja, da Anzulović ne bi imao problema sa svojom okolinom.
Pred predsjedničke kandidate s odlikovanjima dvojice predsjednika
VL: Imate i jugoslavensko i hrvatsko ordenje?
LILIĆ: Točno. Imam odlikovanje za bratstvo i jedinstvo sa srebrnim zracima i još tri-četiri, ne znam točno kako se zovu.
Imam i Spomenicu Domovinskog rata i Red Hrvatskog trolista. To sam dobio za program Za slobodu.
Možda bi bilo dobro da se sa svim tim odlikovanjima pojavim u jednoj od ovih emisija.
O Račanu: Neće na mene vikati onaj koji se ne vidi iz mercedesa
VL: Imate li možda i neku impresiju o bivšem premijeru Ivici Račanu?
LILIĆ: Žao mi je što mi to pitanje nije postavljeno dok je Račan bio premijer. S njim sam imao dva-tri susreta, ali jedan kobni. Godine 1974., kada sam postao urednik na HRT-u, bili smo pozvani nekim povodom u Centralni komitet SKH. Račan, tada ideolog, na nas je nešto vikao, posebno na mene. Nakon toga odbijao sam ići na prijame. Branku Puhariću rekao sam: "Neću da na mene viče čovjek koji se ne vidi iz službenog mercedesa."
VL: Ispada da su na vas stalno vikali i da se vlast prepoznaje po tome što viče na televizijske urednike.
LILIĆ: Bogami, tako nekako.
O Tuđmanu: Znao je biti krut, ali mi je dodijelio dva odlikovanja
VL: Što vam se usjeklo u pamćenje tijekom susreta s Tuđmanom?
LILIĆ: Vjerujem, imao sam s njime više od 40 razgovora. Upoznao nas je Antun Vrdoljak. Često smo večerali kod Drage Vukušića i u restoranu na Hipodromu. Jednom na Hipodromu za večerom, kaže on meni: "Vi ste puno učinili, kako da se odužimo?" Mislio je na program "Za slobodu", koji se svima njima sviđao. "Imam ženu Slovenku, htio bih postati ambasador u Sloveniji", odgovorio sam u šali. Tuđman ozbiljno kaže: "Može." Da sam to doista ozbiljno htio, eto, bio bih postao ambasador. Kada bi čuo kritiku, u prvi trenutak jako bi se razljutio. Ali, onda bi zastao, malo razmišljao. Govorim vam o 1993. i 1994., jer poslije ga nisam sretao. Sve u svemu, o njemu mogu reći sve najbolje. Znao je biti krut, ljutit, znao je vikati, ali znao je i prihvatiti kritike i primjedbe.
VL: Primjerice?
LILIĆ: Recimo, nas četvero urednika, Tomica Marčinko, Jerko Vukov, Marija Nemčić i ja, našli smo se na listi prijedloga za Spomenicu Domovinskog rata i Red Hrvatskog trolista, kao odlikovanja koja smo trebali dobiti za program Za slobodu. No, netko je u Tuđmanovom kabinetu skinuo naša imena s popisa za odlikovanja. Vrdoljak je intervenirao kod Tuđmana, i mi smo ih ipak dobili.
Manolić: Prekinite s babom
VL: Kakvih je vrsta pritisaka bilo u Domovinskom ratut?
LILIĆ: Sjećam se jednog primjera. Kada je bilo iseljavanje iz Aljmaša, stalno su se emitirali kadrovi u kojima na rukama nose neku babu. Baba se pojavljivala u svim reportažama iz Osijeka. Baba u jednoj emisiji, baba u drugoj emisiji, baba u svim emisijama. I jedan dan veli sekretarica, zove vas gospodin Manolić. Mislim ja, sad će na mene vikati. Ipak, na kraju uzmem telefon i on veli: "Dajte prekinite s tom babom, ona širi apatiju." I ja naredim svima: nema babe. Ali vraga, prvi kadar sljedeće reportaže - opet odnekud izronila baba. Nakon jedne emisije, na večeri na Hipodromu, to sam ja Tuđmanu u šali ispričao da mu ilustriram kako se ne može sve kontrolirati. Uzgred, isti kadrovi s istom babom emitirani su poslije nekoliko godina pred Haaškim sudom u suđenju protiv Miloševića.
Ljubavna pisma Kseniji Urličić: U potpisu Grof Monte Kristo
VL: Legenda kaže da ste svojedobno bili zaljubljeni u Kseniju Urličić.
LILIĆ: Nisam bio baš zaljubljen, sviđala mi se. Pisao sam joj anonimna pisma potpisujući ih kao Grof Monte Kristo. Pričala je svima da ima nekog tajnog obožavatelja. Jednog dana nešto nije štimalo u nekoj vijesti. Ja sam tada bio urednik vijesti za JRT. Uzeo sam olovku i rukom prepravio tu vijest. I onda je po rukopisu shvatila da sam ja autor pisama, što sam ja kukavički poricao. Tada nisam bio osobito hrabar udavarač. Kad je riječ o ženama, postao sam hrabar tek mnogo kasnije.
VL: Kada se to događalo?
LILIĆ: Ne sjećam se godine, ali znam da je to bilo otprilike tri mjeseca prije njezine udaje za Urličića.
VL: Vi ste je poslije postavili za urednicu zabavnog programa?
LILIĆ: Ksenija je bila voditeljica, i to jako dobra. Godine 1990., kada sam postao glavni urednik HTV-a, htio sam da ona postane urednica zabavnog programa. Bilo je velikih otpora. Na kraju sam se ipak izborio za nju. I ona je briljantno obavila svoj posao.
