Prvim filmom iz trilogije "Jesen stiže, dunjo moja" Ljubiša
Samardžić osvajao je priznanja u Herceg Novom, Novom Sadu,
Nišu i drugdje, a odlično je prihvaćen i u Sarajevu te na
filmskom festivalu u Berlinu. Nedavno je završio i drugi dio
trilogije "Konji vrani" koji je, nakon veoma uspjele premijere u
Srbiji, prije dva tjedna prikazan i u Zagrebu na zatvorenoj projekciji
za predstavnike Jadran filma i RTL-a, s kojim je film načinjen u
koprodukciji, predstavnike hrvatskog Ministarstva kulture (koje je
sufinanciralo projekt) te predstavnika 54. Pulskoga filmskog festivala,
na kojem će se natjecati u kategoriji najboljega stranog filma.
Taj film o ljudskim sudbinama smješten na prostor Banata i
doba nakon Prvoga svjetskog rata, gledatelji hrvatskog RTL-a gledat će
kao TV seriju u 13 nastavaka. Tako se Ljubiši Samardžiću,
kojem je to peta filmska režija, nameće i usporedba s našim
redateljem Antunom Vrdoljakom, koji je filmom "Duga mračna noć" te
istoimenom serijom ispričao sličnu priču. I sam Samardžić navodi ga kao
jednog od svojih najvećih redateljskih uzora.
- Vrdoljak je odličan redatelj, koji savršeno radi s
glumcima. Nema niti jedne njegove filmske priče u kojoj glumci nisu
stvarni nositelji svega onoga što je kao redatelj želio
ljudima priopćiti. I sam sam učio od njega te gledajući njegove
filmove, shvatio baš te stvari. Na žalost, nisam ga već dugo
vidio pa ne znam što misli o filmu "Jesen stiže, dunjo moja"
- govori Samardžić s neskrivenim simpatijama prema svom hrvatskom uzoru.
EKRAN: Kako se u vas
uopće dogodio taj prelazak u redateljske vode? Iz čijeg ste rada, uz
Vrdoljakov, crpili znanje i iskustvo za režiranje?
SAMARDŽIĆ: Sve moje spoznaje i redateljska iskustva bila su vezana za
glumački dio posla. U svakom slučaju, najveći doprinos tome da se
opredijelim za režiju imala je nesretna okolnost, bolest moga sina Gage
koji je otišao prerano pa sam morao mnogo raditi i
zarađivati novac. Od Branka Bauera naučio sam sve o redateljskom poslu.
Dužnu zahvalnost imam prema mnogim hrvatskim redateljima, misleći prije
svega na Krstu Papića s kojim sam radio, potom Ivana Hetricha, koji je
radio "Kuda idu divlje svinje". Riječju, učio sam od brojnih kolega s
kojima sam dijelio dobro i zlo.
EKRAN: Što vas
je konkretno inspiriralo za tu trilogiju?
SAMARDŽIĆ: Inspiriran sam sjajnom literaturom Miloša
Crnjanskoga i njegovim raskošno napisanim "Seobama", potom
"Skupljačima perja" Saše Petrovića te, naravno, poezijom
Mike Antića, koja je sjajna.
EKRAN: Đorđe
Balašević odustao je od suradnje na tom filmskom projektu. O
čemu je zapravo tu riječ? Ima li istine u pričama da je odbio suradnju
jer njegovoj kćeri niste htjeli dati ulogu u filmu?
SAMARDŽIĆ: Ta je priča iza mene. Time se više ne bavim.
Postoji mnogo ometača u životu. Oni vas pokušavaju saplesti,
stvoriti lobije koji će učiniti sve da ne dobijete novac nužan za
ozbiljnu filmsku produkciju. No nikad me nitko u životu nije mogao
zaustaviti. Ono što naumim, moram i ostvariti. Imam cilj, a
znam da taj cilj mogu ostvariti samo ako budem nemilosrdan i prema sebi
i prema svojim zahtjevima. A moji su zahtjevi idealan tim: od direktora
fotografije, scenografa, kostimografa, tonskog majstora, skladatelja,
do naravno, kvalitetnih glumaca. Uvijek pažljivo biram glumce, radim
brojna probna snimanja i onda dođem do glumačkog sastava i želim među
njih unijeti sklad. Mislim da je to jedinstven film, u kojem nema niti
jednog slaboga glumačkog ostvarenja. Zamislite kad bih se sada bavio
svima onima koji laju iza mene? Ne bih tada imao vremena napraviti niti
jedan film. I onda bih sebe najvjerojatnije veoma brzo i ukopao.
EKRAN: Prvim dijelom već
ste osvojili neke nagrade. Očekujete li isto i s nastavkom?
SAMARDŽIĆ: Ne razmišljam više toliko o nagradama.
One dođu ili ne dođu, to je splet okolnosti. U svakom slučaju, film,
ako stvarno diše tako kako su mi rekli svi koji su bili na
projekciji, a vjerujem u njihovu iskrenost, onda se možda i mogu
nadati. No za moje godine nada više nema nikakvu važnost. U
životu sam se nadobivao silnih nagrada. Imam tako šest
zlatnih pulskih arena, venecijanskog Zlatnog lava i Grand prix za
režiju.
EKRAN: U vašem
novom filmu glume brojni poznati glumci iz bivše
Jugoslavije, poput Slavka Štimca i Ive Gregurevića... Kako
je bilo raditi s njima?
SAMARDŽIĆ: Točno, mogu biti ponosan što i Ivo Gregurević
glumi u mome filmu. On glumi Vavana, birtijaša. A tu je Ivo
na svom terenu, briljantno je napravio ulogu koja mu u potpunosti leži.
EKRAN: Kada će film
vidjeti i "obična" publika, koja ne odlazi na festivale, premijere i
posebne projekcije?
SAMARDŽIĆ: Film kreće u kinodistribuciju nakon ljeta. Hrvatske
premijera bit će na festivalu u Puli, a potom su na redu službena
premijera i prikazivanje.
EKRAN: Kakve su reakcije
filmskih kritičara u Srbiji?
SAMARDŽIĆ: Film je premijerno prikazan u Srbiji prije nekoliko tjedana.
Kritika je s neskrivenim ushićenjem prihvatila film, na moje veliko
iznenađenje. Pogotovo jedno veliko pero Politike, napisavši,
zamislite: "Ljubiša je postao savršen redatelj.".
Uopće joj se nisam javio telefonom niti sam joj poslao dar, nisam je
potkupio... (smijeh)
EKRAN: Odlično se držite
za svoje godine (70 godina, op. a.). Razmišljate li o
mirovini?
SAMARDŽIĆ: Mirovina? Vjerujte, ne znam što je to. U mene
nema mirovanja. Nikad mi nije dosta! Dok vas služe glava i noge i ako
imate tako divnu ženu kao ja (koja je već 41 godinu sa mnom i lani smo
u Dubrovniku proslavili bračni jubilej), znate da je imalo smisla
baviti se ovim poslom. I ljudi u susjednim zemljama veoma me
poštuju, a ja im tu ljubav uzvraćam na pravi način - svojim
filmovima.
EKRAN: Vi se poslije rata
niste javno mirili sa svojim kolegama iz Hrvatske?
SAMARDŽIĆ: Dužan sam se mnogima ispričati i
štošta im objasniti. No sa svima sam ostao u
dobrim odnosima.
Inspiracija u stvarnom
EKRAN: Rođeni ste u skromnoj rudarskoj obitelji. U ovoj filmskoj priči
jedan je od lajtmotiva i siromaštvo. Jeste li uspjeli povući
neke paralele sa svojim životom i koliko vam je bio inspiracija pri
radu na filmu?
SAMARDŽIĆ: Dobro znam što je sirotinja. Inače, ovaj film ima
i druge paralele s mojim privatnim životom. Tako ova djevojčica,
šestogodišnja Marta Uzelac, koja u filmu igra
ulogu moje unuke, moja je unuka u stvarnom životu. Ta trilogija sama po
sebi ima neobičnost, baladesknost, elegičnost. Govori o Banatu koji
poznaje malo ljudi. To je priča o dva blizanca koji su vjenčali jednu
ženu. To sam našao u Banatu i to i ima samo u Banatu. Ta
obitelj, koja mi je bila inspiracija za film, ima devetero djece. Uz
djecu, u obitelji su dva muža i jedna žena. To je najveći kuriozitet
koji znam. Ali fenomenalni su. Pravi trio fantasticus! Oni su
autentično prikazani i u filmu. Svi se jako vole. Kad djecu
pitaš tko ti je tata, oni odgovaraju: "Pa obojica!".
