Dvije odluke dvojice trgovačkih sudaca donesene u manje od mjesec dana jednostavno nas tjeraju da upotrijebimo najotrcaniju od svih političkih izreka: Nešto je trulo u državi Danskoj! Neki od nas već su poprilično sigurni što je to trulo u Lijepoj Našoj (Danskoj). Za to ne treba biti natprosječno informiran. Sve strane ambasade i razne međunarodne institucije koje su se bavile istraživanjem sistemskih uvjeta poslovanja u Hrvatskoj desetljećima nas upozoravaju da nam je pravna sigurnost odnosno sudstvo ključni problem u državi. A mi smo se kolektivno odlučili praviti mrtvi; legli smo na leđa, podigli šapice u zrak i – čekamo da prođe.
Šalu na stranu. Mnogim dobronamjernim intelektualcima teško je shvatiti kritiku “dobrog” i “pravednog” suca Dobronića koji je nepravomoćnom presudom u slučaju Franak de facto ne samo uzeo pravo da istodobno bude predstavnik sudske, zakonodavne i monetarne vlasti, osporivši valutnu klauzulu kao nepovredivi ugovorni princip, nego je čudnim nizom tumačenja i očiglednih proceduralnih pogrešaka uveo državu i u izvanredno stanje. Međutim, svima u financijskom sektoru potpuno je jasno da nakon takve Dobronićeve presude, u Hrvatskoj više nema pravne sigurnosti kad je u pitanju financijsko poslovanje. Uz to, sistemski rizici koji proizlaze iz Dobronićeve presude ogromni su – potencijalne odštete banaka i rezervacije za potencijalne gubitke mogu zaista dovesti financijski sustav zemlje u stanje potpunog šoka i dugoročne paralize. Nije to nikakav bankarski medijski spin.
Je li nekomu barem čudno, od onih koji su zabrinuti za dužnike u francima (s kojima iskreno suosjećamo), kako je moguće da neki prvostupanjski sudac sam, bez sudskog vijeća, odlučuje o nečemu tako važnom kao što su potencijalni ukupni gubici banaka od 15-20 milijardi kuna?
Sada kada je sudac Kolakušić zaustavio predstečajnu nagodbu Dalekovoda olako izrečenom željom da se konzultira s Ustavnim sudom o ustavnosti kratkoročno najvažnijeg Linićeva zakona, potpuno je jasno da je moć koju imaju “mali” prvostupanjski suci trgovačkih sudova zapravo faraonska. Kao i njihova ćud. Pojednostavljeno rečeno, sudac Kolakušić s popriličnom lakoćom odlučio je zaustaviti gospodarski život u zemlji i, pretpostavljamo, otići na godišnji odmor. Ili možda slikati curice na granici punoljetnosti, a što mu je hobi. Naime, ako bi njegovu odluku slijedili ostali suci u ostalim predstečajnim postupcima, sve bi rezultiralo masovnim bankrotima i desecima tisuća otkaza.
Dakle, dvojica sudaca, kao što smo već jednom napisali, odlučila su da imaju pravo ugasiti svjetlo u Hrvatskoj.
Koju pouku možemo izvući? Pa potpuno je jasna i očigledna. Moramo zaboraviti što nam je osobno simpatično, navodno pravedno ili moralno. Moramo poštovati zakon, uobičajena svjetska pravila igre i inzistirati na višoj razini kvalitete u sudstvu. Nju ćemo doseći tek kroz (do)školovanje stotina i stotina sudaca. Ne smijemo se i ne možemo ponašati kao ministar Linić koji sad na suca Kolakušića baca drvlje i kamenje, a nakon Dobronićeve presude je samo promrsio neka se bankari sada sami izvlače iz problema. A onda je još filozofiju suca Dobronića djelomično ugradio u Zakon o potrošačkom kreditiranju. Gospodine Liniću, u čemu je sistemska razlika između odluke suca Kolakušića i presude suca Dobronića? Ne bi li vaše izjave sada bile puno dosljednije da niste reagirali kao populist nakon Dobronićeve presude?
Zamislimo ministra Linića kao neko mitsko biće s tijelom bika i glavom Slavka Linića. To ljutito biće samo je sebi mahalo bankarskim interesima kao crvenom krpom. Nasrtalo je na krpu nabreklih žila na čelu i ljutitih očiju, a da nije shvaćalo da priglupo nalijeće na mač velikog toreadora i heroja – suca Dobronića. Pardon, suca Kolakušića.
