Ratzinger i njegovi dečki su me natjerali u reviziju vlastite fonoteke. Pročitao sam vatikansku top listu deset najboljih albuma svih vremena i zamislio se. Koliko njih ja imam među svojim pločama? Ne previše. Ne znam da li zbog toga trebam biti ponosan, ili bih se morao sramiti. Iskreno, izbor mi se baš nije sviđao, ali što ja zapravo znam. Ploče sam skupljao, koliko, tridesetak godina, oni u Vatikanu dva tisućljeća. Iskustvo o tome koje pjesme birati u najpogodnijem trenutku i kako ih treba pjevati bilo je na njihovoj strani.
Svejedno, ostao sam zatečen nekim naslovima, drugi su me iznenadili jer nisu bili na listi, ali bih cijelu plaću stavio na okladu da će im najbolji rock album svih vremena biti Boy. U2? Da, U2. Sjećate se, preslatka naslovnica, gotovo programatska, s dražesnim blond dječačićem, mislim da se zove Larry, pomalo sjetnog, pomalo prkosnog pogleda, s velikim očekivanjima koja kao da su se nazirala u pozadini. Naravno, i glazba je bila ta koja je morala presuditi, ali božji su putevi čudni i nedokučivi čak i u ovoj vinilnoj sferi. Promašaj me nije obeshrabrio. Taman posla. Toliko ih je bilo posljednjih godina da sam držao zavidan kontinuitet i bio u treningu.
Uzeo sam s police U2 prvijenac, ploča iz vremena dok su se još bavili glazbom, dok nisu postali blockbuster, cirkus s rotirajućim pozornicama o kojima se više pisalo nego o samoj svirci. Umjesto na koncert trebalo se ići pogledati kako šljakeri gedorama podižu impozantne kulise na stadionima. Nije to više bilo to, kao što danas ništa više nije bilo kako bi trebalo biti. “Lutke od krvi bez trunke ideje... loša noć ja bježim iz grada... oni dolaze... kurvini sinovi”. Stihovi su mi odnekud prosvrdlali sjećanje. Ni tu ploču nisam imao. Ali, kurvini sinovi... Da, njih je bilo. Na sve strane. Rojili su se, kao i “njihovi ljudi na strateškim mjestima”.
Onda je zazvonio mobitel. Nekako slavodobitno. Prekinuo je moju malu misaonu euharistiju.
– Fak of – urlao je Žnora. Zakolutao sam očima zbog očekivanog likovanja. Salva se nastavila i ja sam se nemoćno ukopao.
– Toliko o tvom poznavanju sporta, teletabis! Neće biti medalja, a! Fak te ujebao i zato Fak of – nije se zaustavljao.
Vidio sam ga kako kupuje pušku, skije i već trenira biatlon, naš novi nacionalni sport. Žnora i ja pripadali smo istom narodu – narodu euforije. Od ushita do očaja u samo jednoj utrci ili utakmici. A zapravo nam je svima grozničavo trebao uspjeh. Poraženi u stvarnom životu, bježali smo u virtualna skloništa u kojima su drugi pobjeđivali za nas. A kada su gubili mogli smo se pretvarati da s time nemamo veze.
– Bojim se da ćemo mi na kraju Faka sami deportirati Slovencima. A i što će nam kad je osvojio samo jednu medalju. Ko da je to neki uspjeh. Da išta vrijedi... – provirio sam iz rova i skretao vodu na svoj mlin.
– Lupaj ti koliko hoćeš, ali mi smo svoje napravili – Žnora je otišao u prvo lice množine.
– Imaš pravo, nema tu ništa individualno, sve je naše. I znaš kaj, trebamo svim sportašima pod hitno nacionalizirati sve ikad osvojene medalje.
Gorane, FAK you! Opet si na silu napisal tvoju kolumnu samo da bi dobil onih par peneza! Nek decko ide kam si sam izabere, rodil se je kod nas, to nebu izbrisano, ali FAKat nismo ga nicim pomogli u njegovoj sportskoj karijeri! Kak je ono bilo sa Janicom? Ah, da, ak nista drugog mogla se je skijati u Sloveniji! Neznam dali Papa slusa U2, ali sigurna sam da na vrhu liste nije nas Thompson, pa shodno Crkva nije i nemre biti \"proustaska\", kaj ne? Mozda se Papa jos vavek boji Mesica pa zato Thompson nije ovog puta kotiral!?