Malo stvari u našem javnom životu prati toliko mitova kao što ih se isplelo oko NATO saveza. Graditi će se baze u Hrvatskoj. Obrana zemlje bit će skuplja. NATO je u službi američkih interesa. Hrvatski vojnici ići će u Irak. Odričemo se suvereniteta. Sve je to netočno, ali godine sustavnog dezinformiranja dovele su do barem još dva mita.
Jedan je da u nas postoje brojni protivnici učlanjenju u savez. I drugi, da je većina građana Hrvatske protiv NATO-a. Oko prvog mita trebalo bi razjasniti tko su protivnici i što oni nude. Na drugi bi bilo logično upitati se zašto građani nisu skloni, ako je uopće točno da nisu.
Osnovna stvar koju u početku treba konstatirati je da, govoreći o NATO-u, govorimo o pitanju nacionalne sigurnosti zemlje. Kod toga smo ključnu odluku donijeli 2002. godine pristupanjem Akcijskom planu za članstvo. Naglašavam planu za članstvo jer od tada Hrvatska poduzima reformske korake da bi zadovoljila kriterije buduće članice NATO-a.
Tada je možda bila najbolja prilika za otvoriti raspravu, čuti građane i javno razmotriti eventualne argumente protiv NATO-a. Jer, reforme radimo zbog sebe, ali njihov smjer bitno određuje cilj koji može biti individualna ili kolektivna obrana.
NATO znači izbor za sustav kolektivne obrane u kojem smo prvo usvojili visoke standarde civilne kontrole nad oružanim sustavom, a potom smo krenuli u velik posao smanjenja broja vojnika uz istodobno podizanje profesionalnih kriterija za one koji će odsad služiti u toj časnoj i zahtjevnoj profesiji. U tu je svrhu projiciran i dugoročni razvoj hrvatskih oružanih snaga do 2015. godine, koji je prošao neovisnu analizu Ekonomskog instituta iz Zagreba, a usvojen je u Saboru prošle godine bez ijednog glasa protiv. U njemu je na transparentan način zapisano kako će naša vojska izgledati u sljedećoj dekadi i koliko će nas to koštati.
Sada se spominje potreba za alternativom. I to je legitimno. No, vlast je odluku ulazak u NATO - donijela davno ranije i od tada radi na njenoj implementaciji jer smatra da je ona realno najbolje moguće rješenje za Hrvatsku. Suprotne ideje kojih možda ima, trebali bi razraditi i braniti njihovi zagovornici. Protivljenje znači i nuđenje alternative. O nacionalnoj sigurnosti je riječ, što bi trebalo značiti transparentno iznošenje vlastitih stavova. To, naravno, znači i jasno svrstavanje u blok protivnika članstvu RH u NATO-u.
Vratimo se javnom mišljenju. Velika agencija Gfk provela je reprezentativno istraživanje javnosti o NATO-u čime je izbjegnut crno-bijeli pristup. Zato je moguće da su ispitanici odgovorili na pitanje o osobnoj podršci NATO-u u omjeru 43% za i 31% protiv, što je ohrabrujući rezultat. No, kudikamo znakovitiji odgovor je onaj na pitanje smatraju li građani da bi Hrvatska bila sigurnija i na međunarodnom planu snažnija država ukoliko uđe u savez s Njemačkom, Francuskom, SAD-om i ostalim članicama NATO-a. Na to pitanje 73% ispitanika odgovorilo je pozitivno.
Pitanjem koje objašnjava suštinu našeg pristupa NATO-u postavljen je putokaz razbijanju i drugog mita, onog o protivljenju naših građana. Savezništvo sa zapadnim demokracijama čini suštinu pristupa NATO-u. Uostalom, svojedobno je Milan Kučan građanima poručivao da Slovenija ne može biti izolirani otok sreće u suvremenom svijetu. Protiv te suštine u nas se nude samo mitovi. Na kraju ispada da su kritičari NATO-a spremni raspravljati o Ustavu, referendumu, "NATO-bazama" i raznim drugim temama, samo ne o NATO-u. Zašto bježe od te rasprave?
