Posljednjih godina može se u američkim kriminalističkim serijama uočiti neobična pojava: tinejdžeri se ondje redovito prikazuju kao monstrumi. Ako na ekranu ugledate nekoga tko je u pubertetu – pa bio bogat ili siromašan, bijel ili crn, muško ili žensko – možete biti sigurni da će vas ta osoba zaprepastiti silnom količinom podlosti, mržnje i okrutnosti.
Sve donedavno bio sam uvjeren da je u pitanju moda i da se, u pomanjkanju ideja, scenaristi naprosto ugledaju jedni na druge. Ali onda se dogodio bjelovarski slučaj, i to u zbilji, a ne u priči, i tada sam počeo pomišljati da se možda i naših tinejdžera treba bojati.
Svakako ste čuli za to: ondje su u nekoj školi đaci cijeloga jednog razreda mjesecima zlostavljali svoga kolegu, i još su držali da je to jako originalno, pa su mobitelima snimali to što rade. Maloljetničkoga nasilja bilo je i prije, ali ovaj slučaj pokazuje dva sasvim nova elementa.
Prvi je masovnost: ne samo da se nitko u razredu nije pobunio protiv okrutnosti nego su svi sudjelovali u mučenju, ili su barem navijali. Drugo je potreba da se o zlostavljanju ostavi dokument: nakon što su svoja junačka djela snimili, i nakon što su ih se sami do sita nagledali, ti su klinci stavili snimke i na internet, neka i drugi uživaju i neka vide kakve su oni face. O čemu te dvije novosti svjedoče, više je nego jasno.
Činjenica da je nasilje kolektivno, dokaz je da se svi ti mladi ljudi s njime slažu. Ono izražava stav cijele zajednice, pa zato postaje nekakva misao-vodilja, pa čak i neka vrsta ideologije. Nasilje se tu nudi kao sredstvo uz pomoć kojega se mogu riješiti svi problemi.
Činjenica pak da su bjelovarski đaci svoje nasilje snimali i poslije distribuirali, dokazuje kako oni mučenje svoga kolege vide u jednu ruku kao častan čin kojim se mogu pohvaliti, a u drugu ruku kao nešto simpatično i neodoljivo smiješno. Mučenje drugoga čovjeka najbolji je provod na svijetu.
A što je osobito važno, taj se fenomen – uživanje u nasilju divljenje prema njemu – proširio od Los Angelesa do Bjelovara, pa pred njim više naprosto ne možemo zatvarati oči. Kao što ne zatvaraju ni one američke serije: one ne prikazuju tinejdžere kao demone zato što žele biti u trendu, nego zato što pokušavaju upozoriti na jedan ozbiljan društveni problem, kojega prije nije bilo, ali se u novije vrijeme pojavio. A da na taj problem treba upozoravati, nema nikakva spora: ti isti tinejdžeri postat će za koju godinu punopravni građani, ući će u društveni život i u politiku, pa ako do tada zadrže ovu svoju ljubav prema nasilju – a čini se da bi mogli – onda će nam svima skupa biti jao i pomagaj, a ponajviše njima samima.
Kad čovjek sve to razabere, počne nekako više cijeniti one nepretenciozne američke krimiće i uviđati da u njima ima manje zabave, a više društvene dijagnoze. Nevolja je samo što se time gubi svrha gledanja televizije: ta društvena dijagnoza neće gledatelja opustiti, nego će ga prije ispuniti jezom.
To je rezultat načina života na zapadu - obitelj kao institucija se uništava, Crkva se odbacila, moral i etika ništa ne znače, mediji ljude zatrpavaju bolesnim idiotarijama, mladima su uzori kojekakve nakaze, maloljetničkih trudnoća imaju najviše na svijetu, alkoholizam i huliganizam su izvan kontrole, konzumerizam i novac vladaju društvom, djeci je jedini cilj u životu im nekakva \"slava\", a životi su im prazni i besciljni, a tzv. inletektualcima i medijima su puna usta nekakvog liberalizma. Ali ne daj Bože da ih netko malo stjera u red, kazni za nešto ili uvede malo discipline i pravila u njihv život. A, ne! To je kršenje nekavih prava ili čega već. Idiotizam.