Lana Petö Kujundžić, sutkinja za mladež zagrebačkog Županijskog suda i dobitnica godišnje nagrade Ministarstva socijalne politike i mladih zbog promicanja prava djece, u intervjuu Večernjem listu dotaknula se pitanja nošenja školskih uniformi.
Unificirana odjeća u školama nije rijetkost kod nas, ali je u manjini i uglavnom u privatnim školama.
– Dva para hlača, odnosno za djevojčice jedne hlače i jedna suknja, prsluk, sako s grbom škole te kuta koja se nosi na domaćinstvu, tehničkom i likovnom stajali su oko 850 kuna. Na prvi pogled to je velik izdatak, no kada na kaju godine zbrojite koliko ste uložili u dječju garderobu te godine, ipak ste u plusu – prenijela nam je svoje iskustvo majka učenika koji je pohađao privatnu osnovnu školu u Rijeci.
Ipak su uštedjeli
– Deset bijelih T-shirt majica dugih rukava bio je jedini izdatak koji smo imali uz školsku odoru. Smanjili su se izdaci za svu ostalu odjeću koju je dijete trebalo nakon cjelodnevnog boravka u školi – ističe majka srednjoškolca. Dodaje kako je održavanje odjeće bilo jednostavnije i usto – jeftinije.
To je odlična ideja, ali trebalo bi samu djecu pitati kakve uniforme žele te im stvoriti nešto što će voljeti nositi, ali i što će im stvoriti osjećaj zajedništva
No, kuta je, za razliku od školske uniforme, mnogima ostala u ružnom sjećanju. Mnogi koji su nekada i sami nosili kutu ne pamte je baš kao omiljenu odjeću. Takva sjećanja ima i splitska kreatorica Neda Makjanić Kunić, vlasnica modne kuće MAK, koja kaže:
– U mojoj osnovnoj školi na Hvaru kuta je bila obvezna. Morali smo nositi jednako skrojene kute, sašivene od istog materijala... Stvarno me živcirala, no navikla sam se na nju. Zato i mislim da bi danas, kada su socijalne razlike sve veće, neka vrsta školske uniforme bila spas za djecu i za roditelje. No, važno je da to bude odjeća koju će djeca voljeti. Zapravo bi najbolje bilo pitati njih što žele i napraviti školske uniforme slijedeći primjere onog što nose njihovi vršnjaci u svijetu. Tako uniforma može biti i nešto što stvara osjećaj zajedništva i pripadnosti, a škola može, npr. na džepu sakoa, imati svoj amblem. Bude li tako, valjalo bi propisati i obuću jer i cijena te marka tenisica dio je društvenog statusa, jesu li one s potpisom ili iz kineskog dućana. No, najvažnije je da cijeli taj komplet ima neku “zdravu” cijenu.
I bez kute – uniformirani
Loredana Bahorić, kreatorica modnog brenda Charlie, ne dijeli stav splitske kreatorice. Kaže da je protiv uniformiranosti svake vrste:
– Razlike će uvijek postojati i to se ne može izbjeći u životu, a ni u školi. Što znači uniforma kada će se sve vidjeti po torbi koju dijete ima preko ramena, ili pak po mobitelu koji će izvaditi iz nje? Rekla bih da je školska uniforma dio retro razmišljanja i da školstvo danas ima mnogo ozbiljnijih problema od odjeće koju djeca nose.
Vjeko Franetović, dio kreatorskog dvojca eNVy room, također je protiv kuta i uniforma:
– Moj je kredo razvijanje individualnosti svake vrste, a tu svakako spada i odjeća jer dijete svoju ličnost formira i kroz odjeću koje nosi. Usto, mi smo nosili kute, a sve ono ispod njih jasno je pokazivalo čija obitelj ima koliko novca. Uostalom, netko će i danas ispod kute ili uniforme nositi tenisice s placa na Borongaju, a netko “najkice”. Zato mi se čini da bi danas neka vrsta školske uniforme bila samo novi trošak za roditelje. Usto, nemoguće je zadati sve što djeca nose u školu: torbe, mobitele, sportsku opremu, satove... a sve su to danas statusni simboli – drži Franetović.
Đurđića Vorkapić, modna dizajnerica, utemeljiteljica brenda Hippy Garden, povratak kuta smatra dobrom idejom.
– Apsolutno podržavam ideju kao dizajner. Ali i iskustveno. Mislim da kuta nije komad odjeće koji ukalupljuje, već stvara osjećaj odgovornosti, obveze, pa čak i pripadnosti skupini te povezuje djecu. Kute iz mog vremena bile su neugledne bijele, plave ili crne, no boje čine čuda, potiču kreativnost i na toj bazi bi se mogle napraviti inačice kuta, odnosno školske odore. U Njemačkoj, Italiji i Austriji to je praksa, a ne iznimka. Povod nije samo izbjegavanje socijalnih razlika koje se, budimo realni, neće pokriti kutom – smatra osnivačica Hippy Gardena. Podsjeća i na tradiciju britanskog školstva i koledža iz čije je odjeće nastao modni pokret. Dodaje kako to ne mora nužno biti udar na budžet roditelja jer novca za takve projekte ima, samo ga treba znati prepoznati i – povući.
I dizajnerici Martini Felji također je prihvatljiva ideja povratka kuta, no drži kako bi bilo važno da to bude odjeća koju će ponajprije voljeti djeca i rado je nositi:
– Važno je da ona krojem i uzorkom prati dob djece i da nije ista u nižim razredima i u višima.
Nema te kute ni tog dizajnera koji bi osmislio komad koji će se svima vidjeti pa mislim da se unificiranim odijevanjem ne bi prikrio socijalni status
“Budoarka” Martina Čičko Karapetrić ideju o kutama i školskoj odjeći ocijenila je kao modna dizajnerica, ali i kao majka: – Nekako su mi ti komadi odjeće dio povijesti i nekih mračnih socijalističkih vremena, unificiranje koje ni sama ne pamtim kao lijepu uspomenu iz vremena školovanja. Danas su socijalne razlike među djecom prevelike pa ih nikakva kuta ne može prikriti. Osim toga, pogledate li djecu, oni su svi već uniformirani, što im je nametnula aktualna moda koju su sa zadovoljstvom prihvatili – traperice, majice, tenisice – kaže dizajnerica modnog dvojca Boudoir.
Umirovljena psihologinja iz Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn Ivana Sobol kaže kako se razmišljalo o odorama, ali samo teoretski jer mladi kreativci nisu bili publika za takvo što.
No, drži također da bi nošenje odore moglo pridonijeti razvijanju osjećaja zajedništva i odgovornosti da se ne skrene u nevolju.
Dakako, ako su temelji odgovornosti zasađeni u roditeljskom domu odgojem.
>>U puno škola djeca na nastavu dolaze gladna
>>Javljaju se tekstovi s porukom: Ti si žena i mjesto ti je u kuhinji'
Mislim da je ovo pretjerivanje. Djeca se i tako već oblače uniformirano - traperice i majice. I tu odjeću morali bi kupiti bez obzira na uniforme u školama, jer se odjeća nosi i izvan škole. Ova mjera bila bi na kraju samo još jedan trošak, i to ne mali. Djeca k tome i rastu, razvijaju se, i te bi uniforme svako malo trebalo mijenjati. Da i ne govorim o obući. Ne, ne slažem se s ovim prijedlogom. Bilo bi puno bolje kad bi se djecu općenito podučilo da nije u redu razmetati se, i to ne samo odjećom, i da moraju misliti i na svoje kolege koji su u lošijoj financijskoj situaciji. Ako već netko želi trenirati socijalnu osjetljivost, onda ograničite cijene izleta na koje se djecu praktički prisiljava da idu (da se ne bi osramotili pred razredom) a riječ je o nedopustivo visokim iznosima koje mnogi roditelji nemaju odakle platiti.