Tek sada postaje jasnija i vidljivija veza između odreknuća pape Benedikta XVI. i dolaska pape Franje na čelo Katoličke crkve jer je jasno da je Benedikt svojim postupkom bez presedana u povijesti Crkve razvlastio i detronizirao prije svega “grješne strukture”, koje se nijednim drugim potezom ili intervencijom nisu mogle poljuljati, a premrežile su najviše crkvene strukture očito onom vrstom mreža koje Crkvi ni po čemu nisu (ili ne bi trebale biti) imanentne.
Hvatanjem u koštac s problemom Vatikanske banke (IOR-a) očito je da papa Franjo kreće od jednog od glavnih problema i na početku svoga pontifikata uzlazi u njegovu srž. I to, bez sumnje, prema dobro pripremljenim planovima svoga prethodnika, koji nije slučajno dosje s istragom ostavio na uvid samo svome nasljedniku i nikome drugome.
Očito će hvatanje u koštac s IOR-om papi Franji trasirati sljedeći potez, a to je čišćenje vatikanske kurije i državnog tajništva, što je složeniji i obuhvatniji zadatak.
S druge strane, kako bi sam pokazao da nije i ne kani biti dio tih prljavih i grešnih struktura, papa Franjo odbacio je ne samo sve što bi ga moglo kompromitirati s vatikanskim društvom u koje je upao iz Južne Amerike nego i poslao snažnu poruku crkvenim vlastima na nižim razinama (kardinalima, biskupima i nadbiskupima) da se klone svih ovozemaljskih gadgeta, od novih automobila do najnovijih iPhonea te da zlatne križeve zamijene željeznim. Ne samo simbolično, nego i u svakodnevnom životu mjesnih crkava, od kojih su mnoge okužene upravo onim (zlo)duhom koji papa Franjo sada istjeruje iz Vatikana. Franjo će zacijelo svojim postupcima obilježiti crkvenu povijest.
