Zavod za neurokirurgiju KB-a Dubrava koji vodi prof. dr. sc. Darko Chudy nedavno je postao referentni centar za funkcijsku i stereotaktičku neurokirurgiju u Hrvatskoj. Jedini obavljaju duboke mozgovne stimulacije (DBS) u cijeloj regiji pa s respektabilnom bazom znanja nakon obavljenih 150 operacija konkuriraju i puno većim bolnicama u toj uspješnoj metodi neuromodulacije. Riječ je o složenoj ugradnji elektroda u mozak te moždanog pacemakera potkožno na prsa. Liječnici iz Albanije, Makedonije, Srbije i BiH žele to iskustvo prenijeti i u svoje države pa su proteklih dana boravili u Zagrebu.
Kakva je to metoda, za koja oboljenja i kakvi su rezultati?
Zahvat radimo na pacijentima s Parkinsonovom bolesti i s distonijama. Bilježimo rezultate jednake onima u boljim centrima u svijetu: broj komplikacija je minimalan i nismo imali dosad nijedno intracerebralno krvarenje, hvala Bogu. I broj infekcija je toliko mali da se zaista može reći kako je riječ o izvedbi zahvata na najvišoj razini. Tako je zahvaljujući cijeloj kirurškoj službi u KB-u Dubrava koja ima i odličnu infektološku službu. Zahvat se primjenjuje i kod Gilles de la Touretteova sindroma, a ima određenih uspjeha kod pacijenata u vegetativnom stanju i onih pri minimalnoj svijesti.
Koja se poboljšanja događaju kod pacijenta nakon zahvata?
Kod pacijenta s Parkinsonovom bolesti nakon ugradnje elektroda nema tzv. on-off fenomena. Lijek ne traje vječno jer je bolest progresivna i javljaju se ponovno on-off fenomeni, odnosno dolazi do fluktuacije u motorici pacijenta pa se javljaju tremor i rigor naizmjence tj. drhtanje, ukočenost ili usporenost pokreta. Elektroda koju ugradimo pridonosi da se pacijent osjeća kao pri najboljoj učinkovitosti dopamina, ali ipak ne kao posve zdrav čovjek jer nijedna metoda na svijetu ne liječi Parkinsonovu bolest, već značajno umanjuje njene simptome. Još se veći uspjeh postiže u distonijama jer se radi o mladim ljudima od 17 ili 20 godina. Kad se elektroda ugradi zbog distonije, mladi ljudi mogu ponovno izlaziti u društvo, pohađati škole, imati prijateljstva te računati na karijeru i obitelj.
Mijenja li se što na području psihokirurgije?
Ona ima ružno naslijeđe lobektomija, presijecanja čeonog režnja, a obavljale su se najviše u SAD-u. Zahvat je ušao u literaturu kao kritika liječenja duševnih bolesnika, a o njemu je riječ i u filmu Let iznad kukavičjeg gnijezda. Lobektomija je prihvaćena 20-ih godina prošlog stoljeća kad su psihijatri objasnili američkom Kongresu da cijela operacija košta samo 10-ak dolara, a ležanje u stacionarima godišnje 1500 dolara. Neurostimulacije nisu jeftine, koštaju između 10 i 20 tisuća eura, ali ako se ugradnjom neurostimulatora vrati mladost u život ili se čovjek od 50 godina vrati na posao, to je mala cijena.
Psihokirurgija je kod nas zabranjena, kako je u drugim zemljama?
Da, jer smo prepisali zakon iz Jugoslavije. Treba raspraviti je li psihokirurgija prihvatljiva i u kojoj mjeri. Vodeći američki kritičar psihokirurgije Elliot Valenstein rekao je da je vidio nekoliko pacijenata kojima su određeni psihokirurški zahvati tako bitno poboljšali kvalitetu života da ne može prihvatiti apsolutnu zabranu psihokirurgije, ali da se ona mora kontrolirati. Psihokirurgija se radi u SAD-u, Njemačkoj, Engleskoj, Švedskoj...
Koje je bolesti etički opravdano njome liječiti?
Opsesivno-kompulzivne sindrome, tu se bilježe veliki uspjesi. U SAD-u se liječe i depresije. Indikacija za takvu operaciju jest kad je depresija toliko jaka da nijedna terapija više ne pomaže.
Nedavno ste napravili prvu dubinsku stimulaciju u Albaniji?
Bio sam pomoći u prvim operacijama u Tirani. Tamo rade neurokirurzi koji su se po pet-deset godina školovali u Italiji i Francuskoj i rade na visokoj razini. Međutim, isto zbog nekih teškoća kasno ulaze u duboku mozgovnu stimulaciju pa su gledali kako tko od nas u regiji radi te izabrali da bi htjeli raditi kao što to radimo mi u Zagrebu.
Prije nekoliko dana iz istog razloga okupili su se u Zagrebu liječnici iz regije?
Da, iskreno smo prikazali naše uspjehe, čak im dopustili da razgovaraju s našim pacijentima kako bi vidjeli da ne krijemo nikakve komplikacije. Doc. Vladimira Vuletić, neurologinja koji vodi DBS program, pokazala je kako se indicira, razgovarali smo o tome koji pacijenti su najbolji da budu prvi na programu. Pokazali su respekt prema našem radu.
Što to znači za pozicioniranje hrvatskih liječnika u svjetskoj medicini?
Nismo ništa postigli ako nismo stvorili mlade ljude koji već sada mogu potpuno preuzeti operativni zahvat. Znači, da se ja razbolim i dođe pacijent s Parkinsonovom bolesti, postoje mlađi neurokirurzi koji su potpuno osposobljeni raditi takav zahvat. Sukus je da se tako stvara škola, naša hrvatska škola. Imate redovitog profesora Šestana koji radi na Yaleu, a potekao je s Medicinskog fakulteta u Zagrebu, točnije iz Hrvatskog instituta za mozak. To nije Sveučilište Sjever, nego Yale! Naša je želja da s dubokom mozgovnom stimulacijom budemo dio jedne takve kliničke neuroznanosti, kao što je veliki uspjeh prof. Radoša koji je stvorio svoju neuroradiološku školu gdje se uspješno liječe pacijenti kojima su rupturirale aneurizme mozgovnih arterija. Obavlja endovaskularne zahvate na Rebru i ima svoje učenike.
Kad usporedimo ovakve dosege naših liječnika s uvjetima rada i plaćom u RH, vidimo nerazmjer. Kako će se to odraziti na budućnost hrvatskog zdravstvenog sustava?
Nerazmjer je veći između logistike i uspjeha. Tko u ovim uvjetima može postići nešto po čemu je prepoznatljiv u svijetu, taj bi u uvjetima kakvi su u SAD-u napravio čuda! Otvorena srca to mogu reći i znanstveno dokazati. Prva operacija duboke mozgovne stimulacije u RH napravljena je 2000., prije nego u Mađarskoj, Češkoj, da ne govorim da su Slovenci počeli tek prije godinu i pol dana. Trebalo je 12 godina da se to prihvati kao učinkovitu operaciju i da određeni broj operacija godišnje HZZO plati preko uputnice! U međuvremenu je to već godinama uređeno u Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj. Možda je tako još više zbog inertnosti pojedinaca u sustavu koji su trebali potencirati razvoj, a bili su najveći kočničari.
Možete li biti konkretniji?
Određeni “ugledni” neurolozi zbog primisli da im se oduzima pacijenta godinama su kočili razvoj duboke mozgovne stimulacije u Hrvatskoj. Kad sam se vratio iz Albanije, dočekao me poziv kao slušača na tečaju o Parkinsonovoj bolesti. Jedna ugledna profesorica neurologinja mene je pozvala kao slušača, a predavači o DBS-u pozvani su iz Slovenije, gdje imaju oko godinu i pol dana iskustva i desetak napravljenih dubokih mozgovnih stimulacija, u odnosu na Zagreb koji ima iskustvo od 150 tih operacija.
Razmišljate li o odlasku iz Hrvatske?
Materijalno nije sve. Novac i sreća idu zajedničkom putanjom do određenih vrijednosti, a nakon toga više nema uzlazne putanje. Ja bih volio da i moja djeca ostanu u Hrvatskoj, nastojat ću ih svim silama zaustaviti.
Niste se libili javno kritički govoriti o zdravstvenim politikama i potezima...
Pa ja sam dobio zabranu istupanja upravo zbog Večernjeg lista. Bivši ministar Varga zbog moje kritike zabranio je liječnicima da daju izjave. Rekao sam mu: “Radi ti što hoćeš, ja ću si nabaviti bolje odvjetnike nego što ih ti imaš!”
Kako ocjenjujete prve korake ministra zdravlja?
Ne mogu procijeniti. Volio bih znati koji je smjer razvoja zdravstvene politike u sljedećih nekoliko godina, a o tome, vjerujte, nikada neće odluku donositi samo ministar jer u tome mora imati podršku kompletne Vlade. Ako kažete da ne može pacijent imati pravo na dvije godine bolovanja, nego će za karcinom imati 50 dana, a za gripu pet dana, kao u Njemačkoj ili Švedskoj, vi morate znati da ćete imati pobunu. Iza te odluke zato mora stati Vlada i reći: “Gospodo, to ne možete imati jer to dovodi do osiromašenja zemlje, onaj tko je neopravdano na bolovanju godinu dana oduzima kemoterapiju djevojčici kojoj treba za leukemiju”.
Pacijent liječen, npr., u Kliničkoj bolnici u Osijeku dolazi u Zagreb jer želi baš tog operatera i još traži da mu se potpiše putni nalog. Toga nema nigdje u svijetu!
>>Helikoptersku hitnu ukinuli su zbog financijskih manipulacija
Hvala za stručan i predan rad prof. Chudyu i prof. Radošu kao i svim suradnicima. Samo da ne odu iz Hrvatske, jer mi smo oduvijek imali golem dar otjerati radišne, stručne pametne i posebne ljude.