Stotine tisuća ljudi u subotu će sjećanjima i bezbrojnim svijećama zagrijati posljednja počivališta svojih bližnjih.
Većina će se, odana uspomeni, kući vratiti zadovoljna, s osjećajem da su učinili nešto dobro i lijepo za one kojima više nemaju prilike nešto pružiti, dati. Sjećanje i tradicija odlazaka na groblje za blagdan Svih svetih, osim što su izraz poštovanja preminulima, svojevrsna su terapija i za žive.
No, da sjećanja mogu biti bolna, govori nam i primjer čitateljice Jasne, četrdesetogodišnjakinje iz Zadra. Jedinica u obitelji, smrt oca doživjela je izuzetno teško. Posljednjih godina njegova života viđali su se nešto rjeđe, umro je relativno brzo, a obitelj je – uključujući i oca – znala je da je tijek bolesti nezaustavljiv.
– Nisam se stigla oprostiti onako kako sam mislila da bi trebalo, iako ni dandanas ne mogu definirati kakav bi to način bio. Pamtim svaki pogled, riječ, posljednji stisak ruke... No, pamtim i sve one trenutke kada mu se ne bih javila na poziv, a kasnije zaboravila, vikende koje sam obećala doći, a nisam, vrijeme koje sam mogla provesti s njim, a propustila sam... – objašnjava.
Prvo je vrijeme odlazila na grob svakodnevno, kao da se, kaže, pokušava iskupiti, a nakon nekog vremena, osjetivši kako joj to produbljava bol i rastužuje ju, prestala je.
Danas joj je teško prisiliti se da ode jer je svaki odlazak na očev grob dovodi u teško emotivno stanje.
Ožiljci ostaju, tuga jenjava
Hipnoterapeut David Mateuš Radolović objašnjava kako je osjet boli zbog gubitka člana obitelji posve prirodna pojava te da ga ljudi različito proživljavaju.
– Žaliti je prirodno, no pokušajte se ne zatvarati. Stvorite zdravu okolinu koja se temelji na iskustvu koje vam je otac ostavio. Pogledajte oko sebe, i u svojoj obitelji pronađite razlog da iskoračite iz tugovanja. Ciljano skrenite misli, fokusirajte se na obitelj, posao, rekreaciju, hobi...
U trenucima velikog stresa i tjelovježba može biti alat za izbacivanja emocija, a razmislite i o posjetu terapeutu. Ožiljak će ostati. To je normalno, a tuga će izblijedjeti. U nastojanju da živite kvalitetnije, ne zaboravite sljedeće: novi korak zna biti težak, ali ono što je teže jest žaljenje.
Emocija poput sreće, tuge i nostalgije uvijek će biti i zato je važno riješiti se emotivnih tereta koji vas vuku u prošlost.
To će utjecati i na vašu okolinu, na ljude koji vas vole i kojima je stalo do vas – kaže hipnoterapeut. Svoje tumačenje tradicije odlaska na grobove dala je i ugledna psihologinja Mirjana Krizmanić.
– Taj jedan dan, Svi sveti, ne znači da se naših pokojnih ne sjećamo i ostale dane u godini. Ali, odlazak na groblje na Dan mrtvih za nas žive dragocjen je ritual, kojim održavamo kontinuitet među generacijama i koji pruža osjećaj da onima koji više nisu s nama i dalje pružamo pažnju, brigu.
Dan pun sjete, ali i prilika za sjećanja na radost što smo imali te ljude u svom životu. Nakon nekog vremena zbog gubitka više i ne osjećamo onu prvu, oštru bol i možemo se s ugodom i ljubavlju početi sjećati prošlosti – objašnjava prof. Mirjana Krizmanić.
Sreća je da zaboravljamo
– Znam primjere prekrasnog braka u kojem, kad jedan partner ode, okolina misli da onaj drugi to jednostavno ne može preživjeti. Naprotiv, baš nakon takvog odnosa ništa nije ostalo neizrečeno i nerealizirano i lakše ga je pospremiti u sjećanja i prijeći u novu fazu. Ostaju samo tuga i sjeta, ali nema gorčine, preispitivanja i predbacivanja.
Smrt jednog partnera u lošem braku, odlazak roditelja s kojim nismo imali dobre donose mogu biti puno traumatičniji, jer za života ima nade da se nešto popravi.
Smrću se suočavamo s konačnim, ostajemo frustrirani bez prilike za popravak – tumači M. Krizmanić.
– Sreća je što je ljudska priroda takva da zaboravljamo pa ružno blijedi, skloni smo malo i uljepšati prošlost, a to je dobro jer pomaže u žalovanju i onima koji se ne mogu pohvaliti da je stvarni odnos s preminulim bio ispunjen. Duljina prvog, najdubljeg žalovanja individualna je, ali godina bi trebala biti okvirna granica u kojoj smo uspjeli prihvatiti odlazak i naučili kako nastaviti život.
Svi Sveti su ritual koji u tome pomaže. Međutim, ako nas tuga paralizira, ako ne uspijevamo normalno živjeti nakon smrti bliskih, potražite pomoć. Živi ne smije postati zarobljenici onih koji više nisu s nama – poručuje Mirjana Krizmanić.
>>Cvijeće na Mirogoju od 30, na Dolcu 20, a u centrima 6 kuna
>>Oko groblja dvostruko manje štandova s cvijećem, pojeli ih trgovački centri i inspekcije
