Sve što se od splitskog otvaranja Svjetskog rukometnog prvenstva
događalo bilo je ne samo rukometaško zagrijavanje. U ovim zimskim
danima bilo je to i zagrijavanje nacije. Sve je to samo predigra za
veliku feštu.
Pobijede li naši rukometaši Španjolce, cijela će Hrvatska slaviti.
Pobijede li i Šveđane, slavlje će prerasti u euforičniju fazu, iz
Splita se preseliti u Zagreb, proširiti na cijelu Hrvatsku. U mogućoj
euforiji, u “stanju sužene svijesti”, malo će koga biti briga za
nesigurni ruski plin, za slovensku mrzovolju glede hrvatskog ulaska u
EU, koliko su poskupjeli benzin i plin. Pobjede rukometaša odredit će
duljinu i hrvatskog slavlja i hrvatskog samozaborava.
Dok bude rukometaških pobjeda, što će koga biti briga “što Mađarska
nema mora”. Jer, dok se pobjeđuje, Hrvatskoj je “more do koljena”. U
tom mogućem pobjedničkom zanosu i vlast će se sigurno poistovjetiti s
pukom, a predsjednik, premijer i ministri, odjeveni u kvadratiće,
pretvoriti se u navijače. Hoće li i njima navijači pljeskati budu li ih
vidjeli na tribinama?
Ako je splitsko otvaranje neki pokazatelj, mnoštvo neće biti
oduševljeno da ih vidi s navijačkim kapama i šalovima. Ako je Split
nekakav indikator “pulsa nacije”, a dosad je bio, nacija baš i nije
osobito raspoložena glede vlasti. Ministar Primorac mogao se
osvjedočiti da nije dovoljno biti ljeporječiv, da to nije dosta za
pljesak. Ni spominjanje “pozdrava premijera Sanadera” nije pomoglo.
Naprotiv.
Je li se u Splitu ministru i premijeru zviždalo tek iz poznatog
splitskog dišpeta? Možda je posrijedi poslovičan splitski inat, neka ne
osobito motivirana ljutnja na svoje politički najviše rangirane
sugrađane. Možda su Splićani očekivali da će prvenstvo otvoriti
premijer, pa su se zbog toga na nj ljutili. A moguće je i da su se
“jidili”i zviždali zbog nečega posve drugog.
No, dosad se u nizu navrata pokazalo da se u Splitu ništa, kada je
posrijedi političko, ne događa tek tako i slučajno. Samo što je možda
jednom lakmus toga raspoloženja splitska riva, a drugi put splitske
tribine. Nekoć se to raspoloženje i očitovalo i posredovalo i preko
rukometa i rukometaša.
Jesu li uoči posljednjih izbora “za doktora Ivu Sanadera” Ivano Balić i
Petar Metličić snubili samo kao dvojica iznimno poznatih inokosnih
Splićana ili su ujedno bili i svjedoci puno širega raspoloženja? Izbori
su pokazali da su reprezentirali to raspoloženje. Zvižduci na otvaranju
možda i nemaju veze s promjenom raspoloženja, a možda imaju i više nego
što se to čini.
Kao članovi HDZ-a, izbornik Lino Červar i njegov pomoćnik Slavko
Goluža, a Balić i Metličić kao “podupirući članovi”, imaju na Svjetskom
rukometnom prvenstvu zapravo i “partijsku zadaću”, tj. da pobjedama
oraspolože naciju. Tu je mogućnost da kao “javni servis” pomogne
uveseljavanju nacije pak upropastio HRT. Pa je hrvatskom “javnom
televizijom” postao zapravo njemački RTL! Tako rukomet gledamo na
RTL-u, a mudro i sposobno HRT-ovo vodstvo poziva gledateljstvo da
utakmice prati na Hrvatskom radiju! Što ti je hrvatska demokracija!
Ni državna televizija više nema nikakve “partijske zadaće”! Za dobro
nacionalno raspoloženje više ni ona nema nikakvih obveza. Budu li
rukometaši pobjeđivali, to će raspoloženje biti bolje. Ako se na
utakmicama budu pojavljivali političari iz vlasti, a pogorša se
raspoloženje publike, izazove se ljutnja navijača, to može nešto
značiti, a i ne mora.
Nastave li rukometaši pobjeđivati, navijačka će ljutnja na političare
biti kratkotrajna. Koga će biti briga u kojoj su stranci Červar i
Goluža, koga politički simpatiziraju Balić i Metličić. Ali, ne bude li
se pobjeđivalo, gunđat će se i ljutiti na sve i svakoga. Možda ćemo se
pitati ne samo zašto nema zamjene za Balića nego i za ruski plin.
BIJEDA POLITIKE
