Ruski nosač zrakoplova “Admiral Čabanenko” i još nekoliko ruskih ratnih brodova koji su uplovili u sirijsku vojnu luku na mediteranskoj obali nikako ne znači izbijanje nekog novog rata, no potez Moskve znakovit je, osobito kad se uzme u obzir da se gotovo svakodnevno na Bliskom istoku događa nešto što bi u određenom stupnju moglo promijeniti odnose u tom tako delikatnom dijelu svijeta.
Upravo je Sirija mjesto gdje bi se mogla odigrati sljedeća epizoda arapskog političkog ustanka, a Rusiji se nimalo ne sviđa smjer koji su uzeli događaji u toj zemlji i oko nje te nije spremna izgubiti svoj utjecaj u tom dijelu svijeta. Sirijska vojna luka Tartus već je dugo mediteransko sjedište, u principu simbolično, ruskih pomorskih snaga. U tom svjetlu dolazak nekoliko brodova i ne bi bio neka vijest da ne postoji slijed događaja oko Sirije u kojem Rusija (zajedno s Kinom) ima vrlo čvrst i nepokolebljiv stav. I to u trenutku kada zemljom bezuspješno vršlja 150 promatrača Arapske lige i kada oporbene grupacije i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava prizivaju Vijeće sigurnosti, UN-ove promatrače, naposljetku i vojnu intervenciju protiv Assada i njegova režima. Upravo je to ono što Rusija već mjesecima pokušava blokirati u Vijeću sigurnosti zato što smatra da bi zeleno svjetlo koje bi to tijelo dalo širom otvorilo vrata zapadnoj vojnoj intervenciji, što bi pak vjerojatno dovelo do rušenja Assada. Nakon svega što se događalo u Libiji, a osobito nakon kaosa koji je ostao nakon pada Gadafijeva režima, Moskva još čvršće stoji iza svoga stava. Rusija je također svjesna da bi raspad u Siriji bio puno krvaviji od onoga u Libiji, a kako je riječ i o zemlji koja je jedan od važnih ključeva za rješavanje bliskoistočne krize, destabilizacija bi mogla donijeti novi nemir i nove napetosti koje tom dijelu svijeta u ovome trenutku nikako ne trebaju.
Kada se ruskoj floti u sirijskoj luci doda podatak da je Rusija u 2010. Siriji prodala nešto više od sedam posto svoga oružja namijenjenog izvozu (ukupna vrijednost ruskog izvoza za tu godinu bila je oko 10 milijardi dolara), onda je jasno da Moskva daje punu podršku Basharu al-Assadu i da neće odstupiti ni milimetra. Sirija nije Libija, a ulozi su ovdje puno, puno veći, i politički i strateški. Upravo Sirija mogla bi postati poluga kojom dvojac Putin – Medvedev (ruku na srce – više Putin) zapadnim zemljama i NATO-u želi pokazati da nisu svemoćni i da će Rusija pod svaku cijenu braniti svoje zone interesa.
Kada stavimo Siriju na stranu i pogledamo ostale zemlje u regiji, jasno se vidi da se veći broj njih nalazi u vrlo osjetljivoj i ranjivoj fazi. Egipat, koji je bio jedan od stupova i jamaca stabilnosti, pred krajnje je delikatnom tranzicijom i neizvjesno je hoće li vojska prihvatiti činjenicu da bi vlast trebala prepustiti izbornom pobjedniku s islamističkim predznakom. I Iran, drugi div u regiji i jedan od najvećih prijatelja i podupiratelja sirijskog režima, ipak osjeća pritisak sankcija, i to u vrlo osjetljivom razdoblju, samo tri mjeseca prije parlamentarnih izbora. Analitičari tvrde da bi upravo ti izbori mogli biti najkritičniji trenutak u povijesti Islamske Republike zato što je oporba relativno jaka i organizirana, a stanovništvo na vlastitoj grbači već i te kao osjeća posljedice sankcija. U tom kontekstu nije čudno da je i Teheran zazveckao oružjem u Hormuškom tjesnacu kroz koji prolazi šestina svjetskog izvoza nafte. Vojnim vježbama pokazali su da mogu zatvoriti tjesnac i navabiti Amerikance da svoju ratnu flotu opasno približe tjesnacu. Ni Irak nije previše daleko od potonuća u politički i sektaški kaos, a Afganistan je tradicionalna tempirana bomba čiju eksploziju, čini se, nitko neće moći ni predvidjeti ni zaustaviti. I Turska je jak igrač koji u svemu ovome ima neke svoje ideje i interese. U široj regiji Bliskoga istoka u ovome trenutku naveliko se odmjeravaju snage i bacaju rukavice. Ostaje samo nada da nitko neće pretjerati.
Gospođo Marina, Kakva je ovo kolumna? Ruska mornarica ima razarač pod imenom koji vi navodite kao nosač aviona, nosač se zove \"Admiral Kuznjecov\". Postoji još nekoliko sličnih grešaka u kolumni od nepune stranice teksta. Ipak ono šta se pitam, štašta ste željeli reći. U posljednjem dijelu teksta nabrojali ste nekoliko nestabilnih država i naglasili njihovu političku nestabilnost. I? Postojili li neka nevidljiva nit? Ovakvu gomilu naslaganih tvrdnji čujem ujutro na kafi. Novinarstvo ipak, podrazumjeva manje površnosti i nekakav zaključak, zar ne?