Ispričat ću vam pričicu s prologom, jednim činom i jednim pričinom.
Prolog. U doba dok je Hrvatskom vladao SUBNOR (za one koji ne znaju, to
je matična organizacija potpisnika nedavnog pisma šefu SDP-a), lijepe
su i otmjene žene, koje su izgledale kao da su izašle iz pariških
modnih žurnala, bile tretirane kao neka vrsta kapitalističke pete
kolone.
Poželjan tip žene bile su drugarice La Pasionaria, španjolska
revolucionarka; Nina Petrovna Kuharačuk, treća žena Nikite Sergejeviča
Hruščova; bivša glumica Jiang Qing, Maova životna suputnica; Elena
Petrescu, žena rumunjskog diktatora N. Ceausescua, a od domaćih,
jugoslavenskih, Kata Pejnović, Anka Berus, Lidija Šentjurc, Jelica
Radojčević, Milka Planinc... Samo su takve i njima slične žene imale
kakve takve šanse da se “politički afirmiraju”, tj. da zauzmu kakvo
važnije mjesto u vladajućoj partijskoj hijerarhiji.
Čak se pomalo sumnjičavo gledalo i na samu Jovanku Budisavljević udatu
Broz: zbog toga što je bila prezgodna. Štitila ju je, dakako, veza s
Nedodirljivim, a i činjenica što formalno nije bila ni na kakvu
položaju (na kraju se ipak opekla). Ukratko, lijepe i dotjerane žene u
komunizmu su mogle egzistirati samo daleko od politike (što nužno ne
znači i od političara, dapače). Recimo, Tanja Torbarina tavorila je u
Gradskoj rubrici Vjesnika i nikad joj nije objavljena slika.
Čin. U mnogim se glavama i danas žena koja dobro izgleda i drži do
sebe, posebno ako je plavuša i relativno mlada, doživljava kao
drugorazredno društveno biće nesposobno za bilo kakve odgovornije
poslove, ne samo u politici, nego ni igdje drugdje. Takvima bi trebalo
zabraniti i pisanje po novinama, jer tu su već Sanja Sarnavka, Vedrana
Rudan i jedan “bradat i čupav”!
Ljepotice bi, kako reče potonji, netko morao upozoriti da po njih nije
zdravo “da izlaze iz vlastitog žanra”, a vlastiti im je žanr
“zagrebačka starleta”, osoba koja “brije noge i sve ostalo” i luđakinja
koja ne razlikuje čin i pričin. Unaprijed su krive zbog toga što imaju
dobre noge, što se ne odriču visokih peta i kad štraftaju po razrovanih
ulicama i što odlaze na tuširanje prijateljima, jer u vlastitom stanu
nemaju vode.
Mr. Ar’Akuf, kako ćemo nazvati “bradatog i čupavog”, svojim me
nasrtajem na lijepu i pametnu Mrs. Februar, što također nije njezino
pravo ime, ali ni daleko od njega, podsjetio na preneražene drugarice i
drugove kad se sedamdesetih godina, na nekom važnom sastanku u
zagrebačkoj Katedrali na Savi, zvanoj i Kockica, pojavila jedna
elegantna drugarica s raskošnim šeširom na glavi.
Šešir na političkoj konferenciji djelovao je na sudionike te
konferencije kao i dobre noge Mrs. Februar na našeg Mr. Ar’Akufa.
Šokantno. Oni nekadašnji nikako nisu mogli shvatiti da je
drugarica/gospođa sa šeširom jedna od njih, njima u svemu ravnopravna,
kao što ni Mr. Ar’Akuf ne može doći k sebi od šoka što lijepa, pametna
i izazovna Mrs. Februar piše u njegovim novinama.
Pričin. Carla Bruni.
Napomena uredniku: Mr. Ar’Akuf je Miljenko Jergović a Mrs. Februar
Jelena Veljača.
GOST SURADNIK
