Ideja da se povećaju plaće menadžerima javnih i državnih poduzeća dosad je, uz prve naznake volje za ozbiljne proračunske rezove, najbolja inicijativa vlade Zorana Milanovića. U trenutku kad su Jadranka Kosor i njezini suradnici odlučili zamrznuti primanja direktora javnih i državnih tvrtki na smiješnim razinama, bilo je potpuno jasno kako je riječ o opasnom, demagoškom potezu. Ideja da direktor HEP-a treba biti zadovoljan plaćom od 2000, 3000 eura, kolika je radnička plaća u Njemačkoj, bio je jasan signal kako imamo politikantsku, nedržavničku ili, bolje rečeno, neodgovornu i neozbiljnu vlast kojoj zapravo nije stalo kako će HEP poslovati. Stručnost, konkurentnost, kompetitivnost... jednostavno nisu bile riječi koje su bile na cijeni. Nikome nije bilo stalo do toga da se državne tvrtke dovedu najsposobniji menadžeri iz privatnog sektora.
Bilo je tužno gledati kako se čak ni mediji ne pokušavaju ozbiljno boriti protiv te zastrašujuće deformacije u sustavu nagrađivanja. Kao da su svi bili opčinjeni uravnilovkom kao najutjecajnijom društvenom religijom, kao da nikome nije bilo bitno to što od HEP-a možemo godišnje lako zaraditi dvije, tri ili čak pet milijardi kuna. Svi skupa olako smo pristajali na mogućnost da nam se zbog nestručnog i neuvjerljivog menadžeriranja lako može dogoditi upravo toliki gubitak.
Posebno je plašila autističnost hrvatske vlade, koja kao da nije vidjela što se događa u Europi. Sve europske nacije su se baš kao i njihove državne tvrtke borile da što više izoštre oštricu svoje učinkovitosti i konkurentnosti. Bile su prisiljene. Nakon svjetske financijske krize, svjetska ekonomija postala je zaista nemilosrdno mjesto. Sve što ste do krize radili dobro, nakon nje morali ste raditi još bolje. Sve što ste radili loše, više čak nije bila osnovica ni golog preživljavanja u biznisu. A mi u Hrvatskoj bili smo vođeni vladom koja je od nas očekivala da vjerujemo kako je normalno da nam najveće tvrtke vode podobni politički aparatčici koji će možebitnu osobnu financijsku ambicioznost moći zadovoljiti jedino krađom, a ne pristojnom plaćom i bonusima.
Hrvatska vlast uopće nije prepoznala ne samo unutareuropsku gospodarsku bitku, nego nije prepoznala niti globalnu dramu u kojoj su nove svjetske gospodarske sile počele rušiti stoljetnu zapadnu gospodarsku dominaciju. Kosor i poslušnici jednostavno nisu vidjeli da planeta postaje neugodna ekonomska vjetrometina čak i za velike i moćne. Hrvatskim vlastima, kako bi shvatile koliko se trebamo bojati, nije pomoglo ni to što je o tim globalnim procesima napisana hrpetina knjiga. Jedna od boljih ona je Nialla Fergusona; “The West and the Rest”. U njoj Ferguson upečatljivo jasno opisuje potonuće petstogodišnje dominacije Zapada ispod nove konkurentnosti i kompetitivnosti istočnih zemalja. Financijska kriza samo je ubrzala očigledni trend pada postojećeg svjetskog ekonomskog poretka.
Europske se zemlje i njihove tvrtke bore same za sebe, jedne protiv drugih i dodatno su pod pritiskom sve žešće konkurencije Kine, Koreje, Brazila, Indije, Rusije... I svi su svjesni da u takvoj bitci menadžerska znanja i vještine imaju posebnu cijenu. Jesmo li mi u Hrvatskoj među rijetkim na zapadnoj hemisferi koji su nesposobni prepoznati važnost dobrog upravljanja u tako dramatičnom povijesnom trenutku?
S obzirom na to koliko smo dosad bili slijepi i dezorijentirani, možda još ipak treba pričekati s pohvalama Milanovićevoj vladi zbog inicijative za uvođenje racionalnog sustava nagrađivanja menadžera. Što ako se dogodi da povećaju plaće menadžerima pa na njihove pozicije dovedu svoje političke aparatčike?
Priča se, naime, da bi novi direktor HEP-a treba biti relativno nepoznati saborski zastupnik HNS-a iz Bednje koji uopće nema menadžersko iskustvo kakvo traži tvrtka HEP-ova profila.
O kakvoj stručnosti autor ovoga članka govori. Pa jasno je da će se na mjesta u upravama dovesti isključivo i jedino podobni kadrovi, a koje će pokrivati i podobni nadzorno odbori. Ova Vlada kopira najgore pozeze bivše Vlade i gle začudo svi to odjednom hvale. Hvale, ali po zadatku a ne po zdravom razumu. Uvesti će ova Vlada i krizno porez na plaće, bez brige i svi će od sindikata na dalje aplauzom dočekati takav rasplet događaja. Ali TO NAS NEĆE IZVUĆI IZ KRIZE....