Djeca se vesele svetom Nikoli, a ljubitelji opere svetom Ambroziju, pametnom i mudrom milanskom biskupu iz 4. stoljeća. U čast nebeskog zaštitnika svoga grada milanska Scala svake godine upravo 7. prosinca otvara novu sezonu svečanom premijerom. Zato je dan svetog Ambrozija ujedno i operni blagdan kada izravni prijenos te svečanosti gledaju milijuni ljudi širom svijeta na televiziji, te na još čudesniji način u kinima, kao što je ove srijede bilo u zagrebačkom Movieplexu.
Financial Times, primjerice, u rubrici događaji dana 7. prosinca piše: “ruski predsjednik Medvedev dolazi u Prag, sastaje se grčki parlament zbog glasanja o proračunu, milanska Scala otvara novu sezonu izvedom Don Giovannija”.
Bezobzirni veliki zavodnik Politička dimenzija tog kulturnog i društvenog događaja ove je godine bila osobito izražena. Prvi put nakon petnaest godina, u svečanoj su loži sjedili predsjednici i države i vlade. Zato se i ne zna kojem je od njih dvojice bio upućen uzvik “Živio predsjednik!” koji se čuo iz gledališta u trenutku između himne i uvertire. Uostalom, prve ovacije te večeri dobili su upravo Giorgio Napolitano i Mario Monti čim su ušli u kazalište. Osim njihovog prisustva, razlog tog aplauza sigurno je dijelom bilo i odsustvo onog kojeg smjenili: Silvija Berlusconija.
Bivši se premijer, doduše, ionako samo jednom za svog mandata odazvao pozivu na otvorenje sezone u Scali, i to one godine kada se slavno kazalište otvaralo nakon višegodišnje obnove. Berlusconijev dolazak u operu tada je u talijanskim novinama bio popraćen posprdnim karikaturama. Sjećam se i da je tadašnji muzički direktor Scale, maestro Riccardo Muti, po svaku cijenu nastojao izbjeći da pred Berlusconijem u loži dirigira talijansku himnu, baš kao u sličnoj povijesnoj epizodi kada su na njihovim mjestima bili Toscanini i Mussolini.
Ali, novi talijanski premijer, samo dan nakon što je velikoj i posrnuloj zemlji predstavio svoj drastični plan štednje i oporavka, nije došao u Scalu da bi uživao u trenutku političke slave. Monti je i inače redoviti posjetitelj operne kuće u kojoj njegova supruga ima i zakupljenu ložu. To, naravno, znači da su Montijevi i prilično imućni, ali i da u kazalište dolaze i nešto naučiti. Milanska Scala je kuća koja, osim vrhunskom kvalitetom svojih izvedbi, ne nastoji po svaku cijenu ugađati publici. Melomansko uživanje u lijepom pjevanju jest važno, ali isto tako i razmišljanje o djelima genijalnih opernih skladatelja koji su riječju i glazbom itekako imali što reći o svijetu u kojem su živjeli, a koji se od Mozartova vremena i nije naročito promijenio.
Novi muzički direktor Scale Daniel Barenboim pobrinuo se za sjajnu izvedbu s orkestrom koji se na kraju, zasluženo, čitav popeo na pozornicu po svoj dio ovacija i cvijeća. Među odreda odličnim pjevačima osobito su briljirali velški bas Bryn Terfel koji je pjevao ulogu Don Giovannijeva sluge Leporella, ruska sopranistica Ana Netrebko koja je bila na samom početku opere zavedena pa silovana Donna Anna, te švedski bariton Peter Mattei u naslovnoj ulozi zavodnika koji je obdaren svim darovima ovoga svijeta, ali u istoj mjeri i potpunim izostankom osjećaja bilo kakve odgovornosti i sućuti prema ljudima oko sebe. Oni mu služe samo za zabavu. To zvuči poznato u svijetu dovedenom na rub političke i ekonomske stabilnosti isključivo zbog potpuno iracionalnog kockanja stvarnim, a još više nepostojećim virtualnim bogatstvima, u čemu mnogi od nas, što svjesno, što nesvjesno, sudjeluju.
Zato je kanadski redatelj Robert Carsen novog milanskog Don Giovannija postavio kao jednu predstavu u drugoj, pa drugu u trećoj, treću u četvrtoj i tako sve do prizora kada se na sceni stvara iluzija beskonačnog niza otvorenih pozornica. Sve te predstave za svoju zabavu postavlja sam Veliki zavodnik, a svi ostali likovi su njegove marionete koje pokreće slatkorječivim laskanjem i udvaranjem, a tamo gdje ne ide drukčije, zveketom novca.
Međutim, i sama premijera i čitavo milansko kazalište također su predstava za nekog tko sve to gleda iz neke druge dimenzije. Na samom početku zastor se ne diže, nego ga strgne i sruši sam Don Giovanni koji je, glumeći zakašnjelog gledatelja, na pozornicu dotrčao iz publike. On tako otkriva veliko ogledalo u kojem se lelujavo zrcali čitav auditorij. Commendatore, lik koji braneći čast svoje kćeri biva proboden Don Giovannijevim mačem na samom početku predstave, pri kraju se kao čuveni kameni gost, oživjeli kip s groblja, oglašava zagrobnim glasom iz same svečane lože. Među likovima velike predstave beskonačnih opsjena, maskiranja, prevara i laži tako su doslovno završili i talijanski predsjednik i premijer.
Kad vrag dođe po svoje
A kad na kraju vrag dođe po svoje i u pakao odnosi zlotvora kojem su čitavo vrijeme usta bila puna slobode, čini se kao da gori čitava Scala. Ali, ova predstava ima drugačiji kraj, koji publika u zagrebačkom kinu nažalost nije vidjela jer se prijenos prekinuo doslovno u zadnjim minutama. Don Giovannijeva propast bila je samo još jedna varka, jer upravo on na kraju u pakao pošalje sve ostale likove. A oni, zauzeti prosvjetiteljskim komentiranjem i moraliziranjem, ni ne primjećuju da tonu i propadaju.
Operna predstava koja brutalno postavi ogledalo pred ulickani svijet koji ju gleda pruža nam barem pouku, ako ne i utjehu. Ta je uloga umjetnosti i kulture svakako važnija od puke zabave. Ja doista ne znam kojoj strani, onoj ispred zastora ili onoj zakulisnoj, pripada talijanski premijer Monti. Možda je njegova ozbiljnost nova varka, još perfidnija od klaunovske halabuke njegovog prethodnika. Ali, čovjeku imponira što je dolaskom na opernu premijeru iskazao poštovanje kulturi koja ipak čini bitan dio identiteta njegove zemlje i naroda. Don Giovanni jest Mozartov, ali je i na talijanskom.
Na žalost, u načinu na koji se pri sastavljanju nove hrvatske vlade kultura i obrazovanje tretiraju kao doslovno zadnje rupe na svirali, ne može se pročitati takvo poštovanje. Za to ima krivnje s obje strane kazališnog zastora u svima onima kojima je traženje novog ministra kulture doista samo traženje osobe koja će, kako to naši mediji otrcano ponavljaju, “zasjesti u fotelju”. S vremena na vrijeme, doista nam svima treba brutalno ogledalo.
