Zagrebačka filijala Ljubljanske banke po prikupljenoj deviznoj štednji bila je 1989. godine jača od svih banaka u bivšoj državi, a povjerenje hrvatskih štediša tako jako da su mnogi odlučili čekati tolike godine ne iskoristivši priliku koju im je bila dala država da do svog novca dođu prije. Dva desetljeća poslije, banka koja se početkom 90-ih povukla iz Zagreba i dalje daje mogućnost Janezu Janši da zapuše u nacionalne trube, raspaljuje strasti između inače prilično pitomih susjeda s dvije strane Sutle, da pokuša skrenuti pažnju Slovenaca s velikog pada nekad uzornoga gospodarstva na ovim prostorima koje bi moglo završiti na europskom dnu. Da je, umjesto cijele te svađe, Ljubljanska banka ostala cijelo vrijeme u Hrvatskoj, mogla je sudjelovati u podjeli velikog kolača zarade koji su Hrvati željni kredita omogućili svim bankama.
Udio Ljubljanske, da se nije pribjeglo izmišljanju do tada nepoznatog termina “stare štednje” ako je štediša iz Hrvatske, mogao je u tom kolaču biti velik. Pa i sada, ako banka želi povratak na hrvatsko tržište, kako to pišu slovenski mediji, Janšin šou pri tome joj zacijelo neće pomoći, pa puhanje u rog navodnih nacionalnih interesa na kraju, kako to često biva, jako šteti upravo nacionalnim interesima. Prije šest godina guverner Željko Rohatinski na webu Hrvatske narodne banke objavio je rezultate ankete među građanima prema kojoj je tri četvrtine ispitanika bilo protiv ulaska Nove ljubljanske banke na hrvatsko bankovno tržište. Tko bi u Hrvatskoj, nakon što iracionalna slovenska politika ponovno prijeti ulasku Hrvatske u EU, danas htio položiti svoje eure u Ljubljansku banku, bila ona nova ili stara? Zacijelo i manje ljudi nego prije šest godina. U međuvremenu, slovenski mediji raspravljaju o tome treba li prodavati tvrtke strancima. Tvrtke od kojih su neke još u državnom vlasništvu i koje je, tvrde promatrači, na silazni put gurnula upravo sječa menadžera u vrijeme prijašnje Janšine vlade. Ipak, ekonomisti nalaze opravdanje za slovensko nepovjerenje prema strancima. “Naša je izoliranost pomogla da se nismo našli u balkanskom kotlu. S iznimkom Hrvatske, od koje nismo mogli puno naučiti, oko nas su države s različitim kulturama i jezicima, zato je zatvorenost i skeptičnost prema svemu tuđemu u prošlosti bila naš racionalni izbor.
Danas je takvo odlučivanje neracionalno”, kaže za list Večer mariborski profesor ekonomije Rasto Ovin. Je li i prije zatvorenost bila dobra za Sloveniju, ostaje otvoreno pitanje, ali čak i ekonomist koji hvali zatvorenost u prošlosti kaže da je ona danas iracionalna. Ilustrira to primjerom Mercatora, ne spominjući tu ime kupca Ivice Todorića. – Vlasniku Mercatora jednostavno smo više ili manje zabranili raspolaganje dionicama, sve u strahu što bi mogao učiniti novi vlasnik – kaže Ovin. U međuvremenu, u Ljubljani se i dalje zatezne kamate pripisuju na dugove hrvatskih tvrtki banci, ali ne i na dug banke štedišama pa je, eto, sad već potraživanje bivše banke četiri puta veće od duga... Bilo bi zanimljivo čuti gdje se u svijetu ulog štediša vezuje za plasmane banke, koja bi se banka u svijetu tako izvukla od obveze prema štedišama.
Nema kraja slovenskom bezobrazluku!