Nekad se, u Jugoslaviji, prepričavala šala o Hrvatu koji je došao u Beograd, stao na Terazije i razgalamio se: Ja sam Hrvat! Ja sam Hrvat! Dugo na njega nitko nije obraćao pozornost, a onda mu je ipak prišao neki prolaznik i rekao mu: Šta se, bre, dereš! Lako ti se ovde junačiti. Otiđi ti u Zagreb i na Trgu Republike viči da si Hrvat, pa da vidimo kako ćeš se provesti!
Te sam se stare šale prisjetio kad sam neki dan usred Zagreba, znači u Hrvatskoj, otvorio ugledne hrvatske novine i u njima otkrio da u Hrvatskoj Hrvati i dalje ne mogu biti Hrvati, a da odmah ne budu optuženi za nacionalizam, tj. “totalitarnu ideologiju nespojivu s demokratskom kulturom, zdravim razumom, pa i etikom moderne civilizacije”. Sablast gora od svih sablasti, demon nad demonima, u Hrvatskoj je bio i ostao hrvatski nacionalizam. Nacija? Najveći dušmanin demokracije! Ili, kako je to protumačio novinski komentator, “demokracija počinje upravo tamo gdje prestaje nacija”.
Namjerno komentatoru ne navodim imena, ni novinama naziva, jer nije riječ ni o kakvu usamljenom slučaju, nego o raširenoj pojavi. Toliko raširenoj da mi se već odavno čini da se pomalo vraćamo u dane kad je bilo bolje dobiti kugu nego etiketu “hrvatski nacionalist”. U sedamdesetim se godinama hrvatski nacionalizam izjednačavao s najopakijim šovinizmom i zbog njega se moglo završiti na robiji. Danas se zbog nacionalizma još ne zatvara, no ako se legalizira tumačenje što ga zastupa spomenuti komentator, da je “nacionalizam nemoral i zločin sam po sebi, već na razini same pomisli”, moglo bi, bogme, biti i hapšenja.
Nacija ima nekoliko značenja, a prvo je - narod. Nacionalizam se također može definirati ovako i onako, no ne vidim zašto bismo u neovisnoj Republici Hrvatskoj, nakon što je sedamdeset godina gotovo svako hrvatstvo stvarno tretirano kao antidržavna djelatnost, morali zanemariti da je nacionalizam normalan, prihvatljiv osjećaj pripadnosti, da je u njegovoj srži plemenito nastojanje da se brane i čuvaju prava naroda (svoga i drugih), njegova sloboda i neovisnot te da se služi općem dobru. Ergo, da nije protivan demokraciji.
Između nacionalizma i internacionalizma nema suprotnosti. Ali ima razloga da bude sklada, jer je svaki internacionalizam, kako je govorio Matoš, u osnovi “nacionalističan”, a nacionalna neovisnost uvjet zdrave integracije (kakva će, smijemo li se nadati? biti ova europska).
Jugoslavenski strah od hrvatskog nacionalizma zapravo i nije bio neosnovan, jer je Jugoslavija kao unitaristička država (federalizam je bio privid) počivala na negiranju hrvatskog prava na neovisnu državu. Taj je strah onda i mogao oblikovati sotonsku sliku o hrvatskom nacionalizmu kao o “totalitarnoj ideologiji nespojivoj s demokratskom kulturom, zdravim razumom, pa i etikom moderne civilizacije”.
No, gospodo, nije li vrijeme da se već jednom shvati da Hrvatska više nije u Jugoslaviji i da u njoj više ništa nije i ne može biti kao što je bilo u Jugoslaviji, pa ni shvaćanje hrvatskog nacionalizma?
08.05.2012. u 20:52h oziRis je napisao/la: Dokle su nas doveli crveni srpski jugofili, sa svojim burdUŠovskim detuđmanizacijama, kriminalizacijom DR, progonima branitelja, generala, montiranim procesima, sotinizacijom domoljublja, hrvatstva i sveg hrvatskog - da nas je strah izreći riječ Hrvat, domoljublje, kao u ona vremena crvenog šugo - režima, kada se to poistovjećivalo sa fašizmom - istovremeno se još postojeći pravi fašisti, četnici, rehabilitiraJU i protuzakonito aboliraJU - četnička zmija itekako buja, a njezini jahači viču na Hrvate u sav glas - jasenovac, ustaška guja......fašisti, ustaše.... ..... Jadni dudek jadni dudek