U Meksiku ne žive ljudi. U Meksiku žive Meksikanci, točnije Meksikanke i njihova braća. O kakvoj se točno vrsti radi, ne može se pouzdano znati, pogotovo ako ste posljednja dva tjedna proveli u Hrvatskoj i o aktualnim se događajima obavještavali u hrvatskim medijima. Tako smo, na početku ove tragične priče za jednu mladu ženu i njezinu obitelj, doznali da je na splitskom Marjanu nestala Meksikanka, zatim da je nestanak prijavio Meksikankin brat pa nešto kasnije da se na Meksikankina brata sumnja. Nakon nekoliko dana potrage obaviješteni smo da je pronađeno Meksikankino tijelo, o tome se pisalo i izvještavalo putem radija i televizije, kao i o sumnjama da je Meksikanka silovana, da je Meksikanki prerezan vrat, da su nedaleko od Meksikankina tijela pronađeni neki osobni predmeti koji možda pripadaju Meksikanki te da se Meksikankin brat onesvijestio u mrtvačnici.
Neljudska igra riječima
Kao vrhunac ograde od svake ljudskosti prema žrtvi ubojstva, u jednom od najčitanijih dnevnih listova, u njegovom internetskom izdanju, pojavio se skandalozan nadnaslov, odnosno logičan vrhunac potpuno neljudske kampanje izvještavanja o tom ubojstvu koji je glasio: “Stravičan zločin: Tražili Meksikanku, pronašli japanku.” Nakon što je tijelo Selene Macedo pronađeno, ta formulacija je uklonjena, ali dovoljno je rekla sve što je trebala o medijima u jednom društvu, pa onda i o društvu samome. Dakle, nekoliko najbitnijih stvari.
Za početak, Meksiko je dovoljno daleko. S površinom od gotovo dva milijuna četvornih kilometara Meksiko je peta država po veličini u Sjevernoj i Južnoj Americi i četrnaesta u svijetu, po ukupnom broju stanovnika najnaseljenijih zemalja svijeta (102,291.000 stanovnika). Otprilike 1800 godine pr. Kr. razvile su se indijanske kulture kao što su Maje i Azteci, poznate po značajnim dostignućima u matematici i astronomiji.
S druge strane, jasno je kako je baš Hrvatska centar svijeta, jer neka tamo Meksikanka, koja je ubijena na velebnom brdu Marjan, ne zaslužuje da se u crnoj kronici pojavi čak niti kao meksička državljanka ili barem turistica iz Meksika, sasvim je dovoljno da kažemo Meksikanka, svima je jasno što to znači. Tamo neki Meksikanci. S njima nit imamo veze, nit o njima išta znamo, nit su ljudi poput nas, osobno ime o njima tek ne bi ništa reklo, samo bi zbunilo hrvatsku javnost. Ubijena Selena Macedo možda ima više ljudskih osobina nego Meksikanka, ali to nije ono što nama treba.
Tek kad su novinari počeli pratiti priču detaljnije, tu i tamo se znalo spomenuti njezino ime, ali nitko to nije ozbiljno preuzeo, svi su nastavili pričati o Meksikanki. Možda se nekome to samo učinilo zgodnijim, jer oni obično imaju duga imena, ali tek nesvjesni odabir tog načina govori o kulturi svođenja osobe na Meksikanku. Da je tome tako, možemo se uvjeriti jednostavnim eksperimentom. Tog kobnog poslijepodneva na prepunom šetalištu moglo se dogoditi da se bilo koja druga žena, druge adrese boravka, umjesto nje našla na meti manijaka, i da je ta žena kojim slučajem dolazila također iz užeg centra svijeta kojem pripadamo i mi, možda recimo državljanka neke susjedne nam zemlje, bismo li mogli zamisliti potpuno jednake naslove, da pripadajuće državljanstvo žrtve ne zvuči tako egzotično. Nestala Bošnjakinja na Marjanu. Tražili Bošnjakinju pronašli japanku. Bošnjakinja silovana i prerezan joj vrat. Bošnjakinjin brat osumnjičen. Bošnjakinjino tijelo bit će prebačeno u petak. Vjerujem, izgledalo bi čudno i izazivalo nelagodu. Ako netko još ne vidi ništa sporno u tom načinu izvještavanja, otiđimo još korak dalje i zamislimo sljedeću situaciju. Nije nimalo ugodna, ali to je valjda uvijek jedini način, stavljanje sebe u poziciju drugog, ima to svoje ime, a zove se empatija pa uz nju i malo elementarne pristojnosti da bismo se ponijeli barem mrvicu korektnije, ako ne i korektno pogotovo u takvim tragičnim situacijama. Da se takva tragedija dogodila nekome tko je nama blizak ili bližnji, pa da slovenski ili talijanski mediji o našoj ubijenoj ili silovanoj sestri, majci ili kćeri danima pune naslovnice s pričom o Hrvatici koju stavljaju u poredbenu konstrukciju s ljetnom obućom, pa čak se igrajući riječima kako bi dobili efektniji naslov, vjerujem pored nemjerljive žalosti za bližnjim, svatko bi osjetio ogorčenje zbog bezosjećajnog i primitivnog društva u kojem tragični događaj u ljetnoj sezoni bez puno “važnih” vijesti dobro dođe za senzacionalne naslovnice. Ako tome pridodamo nusistraživačke tekstove u kojima se ubojstvo Meksikanke “neće loše odraziti na turističku sezonu” kao i analize neuropsihijatara koji samo za nas i naše medije rade portrete poremećenih ubojica pa tako izjavljuju da je ubojica do ideje došao “gledajući američke filmove i da će, ako ga se ne uhvati na vrijeme, za 10 do 15 dana ponovo napasti” (vrlo smjela i precizna procjena), također govori o tome zašto je Meksikanka Meksikanka, a ne Selena Macedo meksička državljanka, ili barem turistica iz Meksika.
Podcjenjivački prizvuk
U nekoliko koraka slijedeći logiku dolazimo do društva u kojem rijetko koji pojedinac osjeća odgovornost na osobnoj razini, što se lijepo može vidjeti kod većine novinara, većine redakcija, koji su i vijest i konstrukciju u kojoj ne postoji konkretna osoba, spremno preuzimali iz usta u usta, iz tipkovnice u tipkovnicu.
Nazivajući je Meksikankom otkrivamo sve ono što o sebi ne želimo vidjeti, provincijalizam koji je jedini u stanju stvoriti umišljenost i samosvijest naroda veličine jednog kvarta u Ciudad de México, gotovo podcjenjivački prizvuk s kojim se odnosi prema drugima, aha, to ti je ona Meksikanka, umjetnu zgroženost strašnim zločinom koji služi za sirove naslovnice, širenje panike bez ikakve poante, fokusirajući se na jednog manijaka kakvih ima svugdje i koji su potpuno nepredvidljivi, i razobličenje mase koje se zapravo, budimo iskreni, ni život ni smrt jedne Meksikanke uopće, ni na koji način ne dotiče.
Osim rekreativaca i sportaša na Marjanu, ali to nije dio ove priče. Sudbina Selene Macedo već je do ove subote, vjerujem, zaboravljena, iako je naizgled u novinskim stupcima ostao veliki trag. To je ono što zavarava. Tijelo Selene Macedo u pratnji njezina brata Emanuelea, prevezeno je u daleki Meksiko, tamo gdje ne žive ljudi, nego Meksikanci. Ali zato ovdje ostajemo mi, sami sa sobom, u malenom nesvjesnom društvu spremnom da dočeka i izvijesti s velikom dozom empatije, o svakom novom Meksikancu među nama.
