Ta, nije li inflacija naša stara znanica, zašto nas plaše njome? Kao i
siromaštvo: iz njega se iščahurila većina nas. Preživjeli smo inflaciju
kad se za "mrtvaca" (novčanicu od 500 dinara s likom druga
Tita) nije mogla kupiti ni kutija šibica, a siromaštvo preživljava sve
naše pokušaje da ga dotučemo i dosadno se vuče za nama kao prebijena
mačka.
I sad bismo se trebali usrati od straha kad nam nekakav analitičarčić
iz staklenika peben-zbaben ili reset-ejzen banke priprijeti
inflacijicom od osam posto! Ili strašno zabrinuti što su iz košarice
koju po televizijskim studijima nosaju sindikalci izmučenih lica
nestale tri banane i dva kivija!
Prvu bananu vidio sam u trećem razredu osnovne škole. Bila je posve
crna, a skladištar bjelovarskog poduzeća "Poljoproizvod" koji mi ju je
velikodušno darovao, bio je razočaran kad je vidio moje lice s prvim
zalogajam u ustima. A kivi je za mene i moju generaciju dugo bio samo
egzotična ptica. Uostalom, od njega mi uvijek utrnu zubi i ako zbog
inflacije ostanem bez te delicije, hvala joj!
Bez čega god moj naraštaj i ja, naravno, i mnogi naraštaji stariji i
mlađi od moga, ostanemo zbog inflacije, bez toga ćemo preživjeti. Ako
nam ne bude dostupna skupa zašećerena vodica iz dućana, opet ćemo
nabaviti japansku gljivu, skuhati čaj od lipe iz susjedne ulice i u
staklenci od pet litara proizvoditi ukusno i zdravo piće. Ako ne budemo
imali za pivo, potražit ću recept svog firmanog kuma (bivšeg) trapista
i sam ga napraviti, kao što ga je on pedesetih godina proizvodio za
sebe i prijatelje.
A tu je i otpad. Samo neupućeni misle da se otpadom bave (po njemu
čeprkaju) polugladni očajnici. Ima dakako i takvih, no ja vam kao netko
tko je odrastao pokraj "Sirovine", poduzeća za otkup otpadaka, jamčim
da je otpad jedan od najunosnijih poslova. Osobito danas kad je pola
onog što se proizvodi odmah otpad, a pola vrlo skoro. Kad bismo se
ozbiljno pozabavili samo otpadom, inflacija bi pala za dva-tri posto!
A gdje je sve drugo! Već smo proizveli više od milijun tona žitarica,
džepovi su nam puni deviza zarađenih od turista, na naplatnim kućicama
novac curkom curi... i k tome imamo milijun i dvjesto tisuća hektara
neobrađene (obradive) zemlje. Da s tim neobrađenim površinama ne
učinima ništa drugo, nego da oko njih postavimo milijun i dvjesto
tisuća košnica pčela, pola bi svijeta jelo naš med i inflacija bi bila
NULA posto!
Mi možemo i mi ćemo preživjeti, ali je pitanje mogu li i hoće li
preživjeti oni koji nas najviše plaše - naše vladajuće novčarske,
gospodarske i političke elite. Boje se za svoje položaje i privilegije,
pa misle da svi zbog toga trebamo bojati. Ali ne bojmo se: mi možemo
bez mnogo čega, pa i bez njih! Uostalom, lako ih možemo proizvesti u
kućnoj radinosti.
GOST SURADNIK
