U završnicu nadmetanja za nagradu Hrvatska knjiga godine (osnivač HPB,
suosnivači VL, HRT i MH), probio se i Robert Međurečan, autor odličnoga
prvijenca “Prodajem odličja, prvi vlasnik”.
• Je li Vas iznenadio takav odjek prve knjige?
Ni rat, ni ratnici u romanu nisu idealizirani pa sam se malo pribojavao
da mi to neki ne zamjere. Jer izgrađeni su čvrsti stereotipi, poželjno
gledište na ovaj rat, a moj roman je u suštini antiratno štivo, to je
roman o ratu poslije rata, roman koji otvoreno govori o ratnim
ozljedama koje su ljude učinile vječnim ratnim zatočenicima, roman o
savjesti, o PTSP-u.
• Koji je najveći kompliment što ste ga dobili?
Kritike su takve da nema pisca koji ih ne bi poželio. Ipak, najvažniju
pozitivnu kritiku dobio sam od udovice jednog branitelja. Zahvalila mi
je žaleći da neke stvari koje je našla u romanu nije prije znala, jer
tada njezin muž možda ne bi dignuo ruku na sebe. Ne mogu zamisliti veći
kompliment.
• Godine 1991. prodali ste gitaru i kupili pušku. Koliko je ratno iskustvo utjecalo na roman o braniteljima u doba mira?
Kao sudionik, znam da rat, uz herojstvo i duboko uvjerenje u pravednost
onoga što činiš, vuče za sobom i dugačak rep svog naličja. Bili smo
mladi i totalno nespremni. A o braniteljima u doba mira piše se
uglavnom plošno i kroz prizmu crne kronike. Pretvara ih se u idealnu
valutu za politička potkusurivanja.
U romanu im namjerno ne podilazim, kritiziram ih kao što učitelj
kritizira najboljeg đaka kad dobije trojku. Branitelji nisu demoni, ali
nisu ni anđeli. Što se tiče gitare... Doista, ‘91. prodao sam fender za
kalašnjikov i 300 metaka. Nisam bio jedini, takvo je vrijeme bilo.
Hvala Bogu, pušku više nemam, a gitara je opet u kući.
• Hoće li Vaša književna biografija biti uskoro obogaćena novim djelom?
Hoće. Pišem novi roman. U stvari, kao da se piše sam. Otvorim novine i iščitavam. Tema je nasilje među djecom. (M. J.)
FINALIST NAGRADE Hrvatska knjiga godine
Ne idealiziram: branitelji nisu demoni, ali ni anđeli
