Borbena splitska književno-žurnalistička čavka godinama nam je dodijavala svojim napadima na hrvatski jezični standard. “Da”, graknula je jednom i ostala živa, “hrvatski jezik je mrtav. Ali to nije loša, nego dobra vijest. Tom jeziku S. Babića i D. Brozovića ja sam pripravan plesati na grobu... Jer, taj jezik bio je dobar za stočarsko selo, no njime nisi mogao imenovati ono što vi zovete nahtkasl, a ja kantunal!” A neki se dan iz istog jata oglasila druga ptica, ljuta ovisnica o kvizu, koja se zauzima baš za ono što izluđuje prvu. Između nahtkasla i kantunala ona bira noćni ormarić! Njoj načelno smeta sinkronizacija crtanih filmova na dijalekte, a posebno je živcira “nasilna kajkavizacija crtića”. I smatra da je najbolje rješenje u prevođenju crtića, kao i, uopće, u prezentaciji filmova i televizijskih programa namijenjenih svim gledateljima u Hrvatskoj, stroga primjena “čistog hrvatskog jezičnog standarda”.
I tko sad ima pravo: strana na kojoj bi se rado zaplesalo na grobu hrvatskog jezičnog standarda ili pak ona koja bi se na račun tog standarda radikalno obračunala s narječjima, osobito s jednim?
Prije nego što pokušam ponuditi odgovor, jedna digresija. Moj četverogodišnji unuk, rođeni Zagrepčanec, od mame rođene Zagrepčanke, za tjesteninu obično kaže pašta, ponekad manistra. I još ni jednom nije ostao gladan, ni doma ni u zagrebačkom vrtiću “Travno”.
A odgovor je jednostavan: tko bi god plesao na grobu, pa bio to i grob nečeg tako omraženog kao što je književni jezik ili onaj drugi (tuđi) dijalekt, ne može računati ni na kakav povoljan odjek. A oni koji se banalnim jezičnim pakostima ili sportskim nesporazumima koriste za izazivanje međuregionalnih napetosti zaslužuju samo prezir.
Standardni ili književni jezik služi u širokom kulturnom rasponu od “stočarskog sela” do akademije znanosti. To je jezik škole, državne administracije, politike, vojske, Crkve, velikih medijskih sustava... i, što nije najnevažnije, književnosti, s tim što je jezik književnosti otvoren i svim nestandardnim jezičnim oblicima. Hrvatski se standard zasniva na štokavštini, ali se s njom u mnogočemu ne podudara. Napaja se i iz preostalih dvaju hrvatskih dijalekatskih izvora, čakavskog i kajkavskog, osobito u posljednjih 20 godina.
Taj jezik, kako je svojedobno rekao prof. Katičić, nije jezik ničije matere i nužno ga je učiti. I u Zagrebu, i u Splitu, i u Osijeku, i u Puli, i u Dubrovniku, naravno, ako je govorniku stalo do sporazumijevanja u tim i svim drugim hrvatskim sredinama.
Jezik filmova, pa i crtića, nije jezik TV dnevnika i djelovalo bi suhoparno da Štrumfovi govore kao Šprajc, a Shrek, recimo, kao Ivan Jabuka. K tome, nema razloga da se uz standard u sinkronizacijama ne javljaju sva tri dijalekta i ini idiomi. Filmskim i jezičnim majstorima ne treba tumačiti kako da nađu pravu mjeru. Diletanti tu nemaju što tražiti. Jezik služi sporazumijevanju, mrtvački ples i slična pretjerivanja vode samo u nesporazum.
G. J. Pavičić, svaka čast. Ja sam kao i moja mama, deda rođen u Zagrebu, pola familije mi je porijeklom iz Zagorja, a pola iz Slavonije. Gledao sam prije mjesec, dva film \'Kako ukrotiti zmaja\' i dok nisam počeo čitati o štrumfomi i slično, nisam obraćao pažnju da je ovaj crtić sinkroniziran na hrvatski nekim dalmatinskim slengom (ne dijalektom, nego slengom, kao i Štrumfovi zagrebačkim slengom). Znači, nije problem u nama, ljudima koji nisu nikakvi jezični stručnjaci, nego je očito riječ o nekim kojima iz tko zna kojih razloga paše naša podvojenost i sukobi. A ovaj ispo \'Drivo\' ne kuži bit vašeg članka.