Trgovina ljudima unosan je posao u kojem se u svijetu po nekim procjenama vrti godišnja zarada od 25 milijardi eura. A žrtve su često djeca iz razorenih i siromašnih obitelji. I prema UN-ovim podacima, broj žrtava trgovine ljudima među mlađima od 18 godina porastao je u 132 zemlje i u svjetlu te činjenice treba promatrati i za nas zabrinjavajuće izvješće State Departmenta da naša država ne poduzima dovoljno u borbi protiv trgovine ljudima.
A to što je po policijskim statistikama lani kod nas zabilježeno tek 11 žrtava trgovine ljudima samo je znak da se pravimo da taj problem ne postoji. Upućeni upozoravaju da mali broj žrtava trgovine ljudima jasno pokazuje ne da trgovine ljudima kod nas nema, nego da se država ne trudi otkriti žrtve. Moguće da bi rješavanje tog problema previše koštalo pa ga je lakše ignorirati. Lakše je ne praviti državni problem od toga što su žrtve trgovine ljudima najčešće žene i djece iz razorenih i siromašnih obitelji.
A s krizom, kojoj se ne nazire kraj i u kojoj broj siromašnih i onih koji se bore za golu egzistenciju rapidno raste, raste i opasnost da će biti još više žrtava trgovine ljudima i prostitucije. U očaju su žene i muškarci spremni u kojekakvim sumnjivim oglasima za posao vidjeti šansu za bolje sutra, kao i mlade cure, dok, nažalost, ne završe kao roblje i(ili) žrtve prostitucije. Država ne smije zanemariti taj problem, to više što je osobito dužna štititi najranjivije članove društva, a oni koji dolaze iz razorenih obitelji, ugroženih materijalno i emocionalno, to svakako jesu.
