Iz EU neprestano zvocaju da nam ne valja pravosuđe. A mi to i sami
vidimo, ali ne znamo što da uradimo. Jer nije jasno kako bismo mogli
išta popraviti, a da se pri tome ne odreknemo jedne svoje duge i slavne
tradicije. Ta tradicija nalaže da se zakoni ne donose zato da bi
regulirali onu problematiku o kojoj je u njima riječ, nego neku sasvim
drugu, o kojoj u njima nema ni spomena. Eto, recimo, nedavno je slavno
propao zakon o zabrani rada nedjeljom.
Zašto smo ga uopće donijeli? Zato što poslodavci nisu radnicima u
trgovini posebno plaćali što nedjeljom šljakaju. Budući da nismo znali
kako natjerati poslodavce da izvrše svoje obaveze, mi smo im zabranili
da nedjeljom otvaraju dućane i tako smo tobože riješili stvar. Naravno,
riješili smo samo tobože jer vrlo brzo su se pokazali nedostaci toga
sistema. Ili drugi primjer.
Uveli smo potpunu zabranu alkohola za vozače. A uveli smo je zato što
nismo bili kadri napraviti reda na cestama niti pohvatati one koji
divljaju u svojim automobilima. I što je bilo? To da smo i taj zakon
nakon nekoga vremena ukinuli. Pa jesmo li što iz svega toga naučili? Ma
kakvi! A možda nismo niti mogli jer nama zakon nije zakon ako ne
napravi kakvu apsurdnu štetu. Sad je, recimo, aktualan zakon o zabrani
pušenja u zatvorenim prostorima. Kao što je poznato, u EU postoje
slični zakoni, ali lepeza njihove restriktivnosti je široka.
A mi smo odmah izabrali najstrožu varijantu. Nije nam bilo ni nakraj
pameti napraviti analizu i uvesti eksperimentalno razdoblje. Ne, nego
odmah drakonski zakon. A već kad smo ga donosili, računali smo na to da
će i on biti ukinut. Jer ni tu, zapravo, nije riječ o pušenju, nego o
financiranju zdravstva, a zakon je samo jedan u nizu pokušaja da se ta
kvadratura kruga nekako razriješi. Ukratko, nikad nije bitno ono što
zakon regulira, nego uvijek nešto sasvim deseto.
A gdje je običaj da se ni o čemu ne govori izravno, nego uvijek
posredno i u aluzijama? Dakako, u politici. Iz toga nije teško
zaključiti da se ni naši zakoni ne donose po pravnoj logici, u svrhu
regulacije nekih društvenih procesa, nego po političkoj logici, radi
postizanja stanovitih političkih ciljeva. To oni u EU nisu kadri
razumjeti pa zato toliko i zanovijetaju oko našega pravosuđa.
A mi onda, u skladu sa svojom tradicijom, zaključimo da i oni govore
okolišno, pa da se njihovi prigovori zapravo ne tiču pravosuđa, nego
pitaj boga čega drugoga. I nikako da se domislimo što je to.
U POVODU
Ne prigovara nam EU valjda zbog pravosuđa...
