Nekom luđaku dojadili savjeti, prijetnje, briga, kojima je u ludnici
svakodnevno bio izložen, pa se jednog jutra pojavio s pločicom oko
vrata na kojoj je pisalo: MOLIM DA ME SE NE PRIMJEĆUJE!
Hrvatskom građaninu sve je nepodnošljivija tortura kojoj ga svakodnevno
izlažu državne, županijske, gradske, općinske, indijanske vlasti:
članovi najužih kabineta, obični do/pod/nad/ministri, državni tajnici i
dotajnici, predsjednički savjetnici, vračevi; javna poduzeća: za
opskrbu plinom, mazutom, toplinom; bankovni i burzovni direktori,
sindikalni šefovi... ukratko, “oni gore”, kako narod naziva sve koji
imaju svog šofera i naš auto.
Katastrofa do katastrofe, jedna opakija od druge. Te propadaju banke i
burze, te će nas financijska kriza odnijeti kao veliki val, te nam
Slovenci ne daju u Europsku Uniju, te nam prijeti globalno zatopljenje,
te je nastupila strašna zima od minus 18 u Sl. Brodu (u trajanju od dva
sata), te su se posvadili Rusi i Ukrajinci i prekinuli nam isporuku
plina, te djeca neće moći u školu, te se jadni kupci u zimskim kaputima
smrzavaju po robnim kućama na plus 20, te će se raspasti sustav za
distribuciju energenata...
Kao da je sve zlo ovoga svijeta navalilo na jadnog građanina hrvatskog.
Zamislite, zajauknula je neku večer naša kolektivna Baba-Roga, hrvatska
televizija, temperature su tako niske da pucaju željezničke tračnice!
Gotovo je, pomislio sam, ako se raspadaju pruge, vrag će odnijeti i sve
drugo.
Srećom, na ekranu se ubrzo pojavila ljubazna gospođa sa željeznice i
smireno objasnila da svi vlakovi voze i da je jedina posljedica strašne
katastrofe iz najave TV-dnevnika kašnjenje, “od 30 do 130 minuta”. A
kad, uopće, u ovoj zemlji vlakovi nisu kasnili!?
Svjetsko gospodarstvo trese kriza, pošteđeni nećemo biti ni mi, no kako
god bilo, pa makar bilo i najgore, to još nije razlog da se “oni gore”
praktički ne bave ničim drugim doli plašenjem hrvatskih građana svojim
strahovima. Njihovo nije da se javno natječu u smišljanju crnih
scenarija, nego da rade na otklanjanju teškoća. Nisu oni na vlasti zbog
toga da govore što nije učinjeno, nego da nešto učine. Njihovo je da
rade, a ne da paničare.
Hrvatski ambari pucaju od velikih količina žita, obori i štale puni su
stoke, plivamo u vinu i ulju, u šumama i rudnicima imamo ogrjeva za
tisuću godina, imamo i svoju naftu i svoj plin, država je premrežena
izvrsnim cestama, u malo koji hrvatski džep nije ušlo nešto od
turističkih deviza... a “oni gore” nas uporno zastrašuju svojim
neizvršenim obvezama!
Gospodo, molimo vas da nas se ne primjećuje!
Barem do sljedećih izbora, a onda ćemo primijetiti mi vas.
GOST SURADNIK
