Ne sjećam se da sam ikad svojim izgledom izazvao takvu pozornost kao
prije nekoliko godina na svečanoj proslavi Dana državnosti. Ne, nisam
nosio kilt, niti sam na glavi imao ličku kapu. Dapače, uopće se nisam
razlikovao od većine u dvorani, osim u jednom detaljčiću: bio sam
jedini - ne računajući goste u vojnim odorama - s malom kolajnom na
reveru, kojom me 97. odlikovao predsjednik Tuđman.
Nije bilo čovjeka koji se s neskrivenim iznenađenjem nije zagledao u
moju umanjenicu odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Marka
Marulića, kao da nikad prije nije vidio hrvatsko odličje, premda je
devet od deset tih iznenađenika kod kuće imalo zbirku hrvatskog ordenja
prema kojoj je moja Danica obično siroče.
Ne znam postoji li još igdje na svijetu zemlja koja se srami sama sebe
kao što se srami Hrvatska. Gdje se to još časni građani ustručavaju
pokazati privrženost svojoj domovini? Ne vjerujem da se igdje u
Europskoj uniji itko čudi kad se u kakvoj svečanoj zgodi isprsi neki
građanin s državnim priznajem na reveru!
Sve ovo pišem s dozom nelagode, svjestan da se kod nas i najbezazleniji
razgovor o odnosu prema patriji, o domoljublju i njegovim ishodištima,
o hrvatskom ratu za neovisnost (zvanom Domovinski), o vojnicima i
junacima tog rata, zapravo o bilo kojoj temi povezanoj s nacijom,
državom i tradicijom, smatra u najmanju ruku nepriličnim, a nerijetko i
bolesnim.
Kako su me bijelo gledali kad sam na kaput zakvačio Tuđmanovu kolajnu,
tako će me i sad, čitajući ove retke, počastiti kakvom slatkom etiketom
zaostalom iz naših dragih starih jugoslavenskih vremena. No, što mi se
god zalijepi, ni približno neće dosegnuti antihrvatski naboj koji se
osjetio iz pojedinih komentara nedavno okončanog rukometnog prvenstva.
Najslikovitiji je bio splitsko-zagrebački sociolog koji je rekao da mu
se od svih tih crveno-bijelih kockica, crveno-bijelo-plavih šalova i
oduševljenog navijanja za hrvatsku reprezentaciju - povraća!
Tako smo, eto, došli i do povoda ovome tekstu, pa i njegova razloga, a
to je propala saborska inicijativa da se uvede novo odličje junaka
Domovinskog rata.
Jedno odlikovanje više ili manje ništa ne može promijeniti, dok se iz
temelja ne promijeni odnos prema djelima za koja se odlikovanja daju, a
onda i prema ljudima koji su djela činili. Ključan je, dakle, tretman
rata za neovisnost i tretman ratnika. Odlikovanja za junaštvo u ratu i
miru i sad ima dovoljno, ali nema dovoljno (ili, uopće) društvenog
raspoloženja (na koje presudno utječu državne vlasti, školstvo,
kultura, mediji masovnog informiranja) u kojem bi se to junaštvo
afirmiralo kao iznimna moralna dragocjenost. Najkraće, nema volje.
U Engleskoj svakog vojnog časnika do smrti oslovljavaju s njegovim
činom, a malo se koja školska priredba održava bez nazočnosti nekog
ratnog veterana. Zašto se tako ne čini i u Hrvatskoj? Zašto na svečanim
tribinama, proslavama, primanjima, večerama za strane državnike, važnim
međunarodnim utakmicama... ne bi obvezno bio i neki junak, general,
vojnik Domovinskog rata? Zašto jedno od pet-šest mjesta u debatnim
tv-emisijama ne bi bilo rezervirano za nekoga tko je u ratu zadužio
zemlju i tko o njoj ima što reći?
Kad tako bude, a uvjeren sam da će jednoga dana biti, i moja će draga
Danica moći ostati mirno ležati u kutiji.
GOST SURADNIK
